Na današnji dan, 13. listopada davne 1972., dogodila se jedna od najvećih tragedija, ali i najmračnijih epizoda preživljavanja u novijoj povijesti. Članovi amaterskog ragbi tima iz Montevidea u Urugvaju trebali su odigrati utakmicu protiv engleskog ragbi tima u Santiagu u Čileu. Unajmili su avion, urugvajski Air Force Fairchild FH-227D da ih preveze preko Anda, no do Čilea nikad nisu stigli.
POGLEDAJTE VIDEO:
Avion koji je prevozio 40 putnika i 5 članova posade se, u iznimno teškim vremenskim uvjetima srušio u nenaseljeno područje Anda. Pri samom udaru u tlo, poginulo je 12 putnika, a petero ih je umrlo sljedećeg jutra od posljedica ozljeda zadobivenih pri padu. Šesnaestorica mladića uspjeli su preživjeti 72 dana na temperaturama koje su u nekim trenucima dosezale i minus 40 stupnjeva te s vrlo malo hrane, sve dok dvojica među njima nisu pronašla pomoć nakon desetodnevnog pješačenja preko planina prekrivenih dubokim snijegom.
Kako bi preživjeli, morali su jesti svoje prijatelje i kolege koji su poginuli. Nisu imali izbora.
'Kad smo shvatili da smo preblizu planine, bilo je prekasno'
Iako je bio iskusni pilot, s više od 5000 sati naleta, Julio César Ferradas letio je preko Anda već 29 puta, no tog dana vrijeme im nije išlo u prilog kao ni snaga samog zrakoplova koja je bila premala. Čak je dan ranije zrakoplov zbog jake oluje na Andama morao sletjeti, a svoj put nastavili su dan kasnije. Do Santiaga im je ostalo tek 200 kilometara, a visoke planine zahtijevale su od aviona da se podigne do visine od oko 7900 metara, što je ujedno bila i maksimalna visina na kojoj je taj tip aviona mogao letjeti. Tog jutra, 13. listopada, uvjeti se na Andama nisu poboljšali, no očekivalo se da će se vrijeme promijeniti tijekom prijepodneva. Poletjeli su oko 14 sati. Nakon što prelete Ande, trebali su se početi spuštati prema zračnoj luci u Santiagu.
Oblaci su zaklonili Ande i narušili vidljivost. Piloti su letjeli na visini od 5500 metara i nisu vizualno mogli potvrditi svoju lokaciju pa su se oslonili na radio-navigaciju, a akon što su prošli prolaz Planchón, trebali su letjeti još otprilike 70 kilometara kako bi došli do radara u gradu Curicó u Čileu. Pilot je obavijestio zračnu kontrolu kako će doći do Curica kroz minutu i da kreće prema sjeveru, a zatim je tražio dozvolu za slijetanje. Kontrolor leta u Santiagu nije znao da je avion i dalje iznad Andi i potvrdio mu je da može započeti slijetanje. Tijekom spuštanja, avion su zahvatile snažne turbulencije, a kada su shvatili da su preblizu planine bilo je prekasno.
Roberto Canessa (68) jedan je od preživjelih u nesreći, odlučio je 40 godina nakon nesreće u knjizi 'Preživjeli' svoju ispovijest i stravične detalje nesreće podijeliti s cijelim svijetom. Canessa je u vrijeme nesreće imao 19 godina. Gledajući kroz prozor aviona osjetio je kako nešto nije u redi, turbulencija je bila sve jača i avion je propadao. Nikako nije mogao doseći odgovarajuću visinu. Iako su bili u strahu, putnici nisu ni slutili da bi se moglo dogoditi ono najgore, a odjednom je tišinu presjekao zvuk snažne eksplozije i čuo se zvuk drobljenja metala. Prvi put je avion udario repom, a zatim i desnim krilom. Ubrzo nakon toga izgubili su i lijevo krilo, a trup aviona spustio se niz planinu i na kraju udario u nanos snijega.
Obustavili potragu za preživjelima nakon 142 sata
Pri samom udaru o tlo, poginulo je 12 ljudi, uključujući i pilota Ferradasa, a službenom je istragom na koncu zaključeno kako je uzrok nesreće bila njegova greška.
Iako je pad preživjelo 33 ljudi, njihova agonija i borba za život tek je počela.
- I ti si živ, uzvikivali smo zajedno. Zatim smo pokušali pronaći još preživjelih. Bilo je jako hladno i otvorili smo kofere kako bi pronašli topliju odjeću. U to sam vrijeme bio student medicine u Urugvaju. Bio sam ragbi fanatik i krenuo sam s timom na utakmicu. Bili smo mladi, sretni i zdravi, a u sekundi se sve promijenilo - ispričao je Canessa.
Mnogi su bili teško ozlijeđeni, a Canessa i Gustavo Zerbino, oboje studenti medicine, pomagali su koliko su mogli. Nando Parrado imao je ozljedu glave i u komi je bio tri dana, dok je Enrique Platero je u svom abdomenu imao komad metala. Nakon što su mu ga izvadili, krenuo je pomagati drugima. Arturo Nogueiro imao je obje noge slomljene na nekoliko dijelova dok je kopilot bio teško ozlijeđen i zarobljen u uništenom kokpitu. Zamolio je jednog od putnika da pronađe njegov pištolj i ubije ga, no putnik je to odbio.
Unutar sat vremena nakon što se avion nije pojavio na zračnoj luci, obaviještena je Čileanska služba za spašavanje. Četiri helikoptera tražila su avion do mraka. Pridružila im se i Služba za spašavanje u Andama. Nažalost, ni oni, a ni preživjeli putnici, nisu znali da je avion pao tek nešto više od 20 kilometara od napuštenog hotela koji je mogao poslužiti kao zaklon. Bili su zaglavljeni na 3600 metara nadmorske visine u surovom planinskom terenu, gubili su svaku nadu za spas, a i spasilačke ekipe odavno su prestale vjerovati da je netko preživio nesreću, već su tek povremeno provjeravali područje, tražeći olupinu i ljudske ostatke.
Nakon 142 sata potrage, 21. listopada su službeno obustavili potragu i objavili da će tražiti tijela putnika kada se snijeg otopi.
'Morao sam zgrabiti komad mesa svojeg prijatelja i pojesti ga da bi preživio'
Bez obzira na snalažljivost, vremenski uvjeti su bili surovi. Većina ih je živjelo na obali i nisu nikada bili na snijegu, a nitko od njih nije imao iskustva s preživljavanjem na tolikim visinama. Nisu imali lijekove, prikladnu odjeću, opremu ni hranu. Temperature su padale do -40 stupnjeva. Osam čokoladica, konzerva dagnji, tri male staklenke džema, pakiranje badema, nekoliko datulja, slatkiši, suhe šljive i nekoliko boca vina. To je bilo sve što su preživjeli imali od hrane, a dani su prolazili.
Iako su rasporedili zalihe i trudili se da traju što dulje, to naprosto nije bilo dovoljno. Tjedan dana nakon što se avion srušio, hrane više nije bilo. U snijegu na Andama nije bilo vegetacije ni životinja. Iscrpljeni od gladi, preživjeli su polako počeli prihvaćati da će u jednom trenutku umrijeti od gladi. Pokušali su jesti dijelove sjedala, no od toga im je bilo sve gore.
- Zajednički cilj je bio da preživimo, no imali smo manjak hrane. Sve što smo mogli pronaći na avionu smo pojeli, a oko nas nije bilo ni biljnog ni životinjskog svijeta. Nakon tek nekoliko dana, osjetili smo kako naša tijela proždiru sama sebe. Ne bi prošlo dugo prije nego što bismo postali preslabi.
- Znali smo odgovor, no on je bio pregrozan da bismo uopće razmišljali o njemu.
- Tijela naših prijatelja i članova tima bila su sačuvana u snijegu i ledu, u sebi su imali proteine koji bi nam pomogli da preživimo. No, što smo mogli? Dugo vremena smo bili u agoniji. Izašao sam u snijeg i molio Boga za pomoć. Bez Njegovog pristanka, smatrao sam da bih narušio uspomenu na svoje prijatelje, da ću im ukrasti dušu. Pitali smo se jesmo li poludjeli zato što razmišljamo o tome. Jesmo li se pretvorili u divljake? Ili je to bila jedina razumna stvar za napraviti? - ispričao je Canessa.
Grupa je naposljetku preživjela nakon što je odlučila jesti meso s tijela njihovih poginulih prijatelja. Odluku nisu lako prihvatili. Canessa je bio prvi koji je to napravio, a idući dan mu se u tome pridružilo još nekoliko članova grupe. Ostali su odbili ili jednostavno ispovraćali što su pojeli sve dok više nisu imali nikakvog izbora.
- To je bio jedini izvor proteina i masti koji smo imali. Bilo je odvratno. Osjećao sam se poniženo. Dostojanstvo mi je bilo na podu. Morao sam zgrabiti komad mesa svojeg prijatelja i pojesti ga da bi preživio. Kroz oči našeg civiliziranog društva, to je bila jeziva i odvratna odluka - rekao je Canessa.
Sami potražili spas
Lavina, koja se na njih obrušila 17. dana nakon nesreće, usmrtila je još nekoliko ljudi. U narednim je tjednima jedan po jedan mladić umirao, a izgledi za preživljavanje posljednjih 16 ljudi s aviona bili su nikakvi. Spašeni su tek nakon 72 dana i to nakon što su se Canessa i Nando Parrado spustili u dolinu i pronašli pomoć. Trebalo je proći dva mjeseca da shvate, ako se ne spase sami, spasiti ih neće nitko drugi.
- Pozdravili smo se i s prvim znakovima svitanja krenuli u našu smrtonosnu misiju. Imali smo na sebi nekoliko pulovera i hlača. Bez problema smo ih navukli jer smo već izgubili jako puno kilograma. Na leđima smo imali improvizirane vreće za spavanje od izolacijskih vlakana aviona. Nosio sam i ragbi čarapu puno hrane - trake smrznutog ljudskog mesa koje smo odrezali, s mnogo muke i boli u duši, s tijela naših smrznutih prijatelja - opisao je Canessa.
Bez opreme, s nedovoljno hrane, odjeće i navigacije, u 10 dana prešli su preko 60 kilometara u potrazi za civilizacijom i pomoći. Parrado je na sebi imao tri para traperica i tri džempera, četiri para čarapa koje su bile zamotane u plastične vrećice. Vreća za spavanje pomogla im je da prežive. Naime, od dijelova koje su pronašli u avionu uspjeli su napraviti dovoljno veliku vreću za spavanje za troje ljudi.
- Toplina tijela troje ljudi trebala je potrajati umotana u izolirajuću tkaninu i mogli bismo preživjeti unatoč vremenu - napisao je. Vreću je izradio jedan od preživjelih kojeg je majka naučila šivati. Pronašli su njezinu kozmetičku torbicu u kojoj su bili igla i konac. Kako bi ubrzao proces, naučio je i druge kako šivati i onda smo se izmjenjivali - opisao je Parrado u svojoj knjizi "Čudo na Andama".
Nakon nekoliko dana pješačenja već su počeli primjećivati da se približavaju civilizaciji. Deveti dan su naišli na nekoliko krava. Stali su i napravili kamp kako bi prenoćili, kada su preko puta rijeke vidjeli čovjeka na konju. Dozivali su ga, a kada ih je primijetio, čovjek im je viknuo kako će se vratiti sutradan. Tako je i bilo. Zbog buke koju je rijeka proizvodila, nisu se mogli dobro čuti, pa je čovjek sa sobom donio papir i olovku, zavezao ih za kamen i bacio na drugu obalu, a Parrado mu je napisao:
- Dolazim iz aviona koji je pao u planinama. Urugvajac sam. Hodamo već 10 dana. Prijatelj mi je ozlijeđen. U avionu je još 14 ozlijeđenih ljudi. Moramo brzo otići od tamo, a ne znamo kako. Nemamo hrane, slabi smo. Kada ćete doći po nas? Molim vas, ne možemo više ni hodati. Gdje smo?
Čovjek, Sergio Catalan, pročitao je poruku i dao im znak da je razumio. Donio im je kruha i bacio preko rijeke, a zatim na konju jahao idućih 10 sati kako bi im doveo pomoć. Parrado i Canessa su dovedeni u Curicó gdje su ih zbrinuli i nahranili.
U poslijepodnevnim satima 22. prosinca 1972., spasioci su helikopterima došli do preživjelih koji su bili u skloništu. Zbog nepovoljnog terena i vremena, helikopteri su mogli prevesti samo polovicu preživjelih. Četvero je spasioca ostalo s preostalima u skloništu do idućeg dana. Iduće jutro, 23. prosinca, svi su bili prevezeni u bolnicu.
Na planini su bili gotovo više od dva mjeseca.
Povratak u civilizaciju
Preživjeli su održali konferenciju za medije 28. prosinca, gdje su objasnili što se doista događalo tijekom tih mučnih 72 dana. Jedna od najgorih stvari koju su morali napraviti je bilo suočavanje sa svime što se gore dogodilo - osobito kanibalizmom. Iako su isprva bili iznimno kritizirani zbog načina preživljavanja, a nakon što su pojasnili da su i sami ponudili svoja tijela ukoliko umru, kritike su minule, a ljudi su razvili više razumijevanja.
Cannesa je u svojoj knjizi opisao kako je posjetio Gustava i Raquel Nicolich, čiji je sin bio teško ozlijeđen, a na koncu i poginuo u lavini koja je pogodila avion nakon nesreće. Kada je shvatio da će umrijeti napisao je pismo svojoj djevojci u kojem između ostalog stoji da je na kraju krajeva jedino duša važna i da svoje tijelo nudi onima koji imaju šanse preživjeti.
Muškarci, koje se slavilo kao heroje, dobili su oprost od Katoličke Crkve u Urugvaju i pape Ivana Pavla II. i vratili se svojim životima.
Vlasti i obitelji preminulih odlučili su pokopati njihova tijela blizu mjesta na kojem se avion srušio u zajednički grob. Pokopani su 13. siječnja 1973. godine. U blizini mjesta gdje su ih pokopali, a za koje su pretpostavili da ga neće lavina zatrpati, stavili su spomen-ploču i križ.
Priča o preživljavanju na Andama nazvana je 'Čudo na Andama'. Preživjeli su napisali nekoliko knjiga o tome, a nastali su i brojni dokumentarni filmovi i druge ekranizacije tog događaja. Canessa je u međuvremenu postao kardiolog i 2020. ponovno je pomogao spašavati živote izrađujući respiratore za oboljele od covida-19.