Prošle godine lupali su po klupama za vrijeme premijerova godišnjeg izvješća. Ove godine tražili su stanku za stankom kako bi odgodili premijerovo izvješće.

A onda je Sandra Benčić napravila uvod za obraćanje Andreja Plenkovića zastupnicima Hrvatskog sabora: "Građani će danas, nakon govora premijera, još jednom osjećati ogorčenje i preispitivanje što su skrivili, kada od tzv. gospodarskog čuda, koje će premijer predstavljati, oni nemaju ništa".

A premijer će im u svom govoru objasniti kako zapravo imaju sve.

Kome će onda ti siroti građani vjerovati?

Istina i samo istina

Kad već nije uspjela onemogućiti Plenkovića da govori, ni lupanjem ni stankama, oporba je upozorila javnost da ono što će čuti iz Plenkovićevih usta naprosto neće biti istina. Ili će biti samo jedan dio istine.

A Plenković će sada, kao i svih prethodnih godina, isticati samo vlastita postignuća, ostvarenja, uspjehe i blagostanje.

On govori da je u ovoj zemlji sve odlično, oporba da je sve užasno. On tvrdi da građani imaju sve, a oporba da građani nemaju ništa. On se obraća svojim biračima i pristalicama, oporba se obraća svojima.

Kome će građani onda vjerovati?

Buljeva jaja

Plenković ih poziva da vjeruju njemu, a ne vlastitim očima. Oporba ih poziva da vjeruju njima, a ne Plenkoviću. A Miro Bulj nosi u Sabor kutiju jaja kako bi građanima objasnio koliko oni ta jaja plaćaju u dućanu.

A onda je većina građana na prošlim parlamentarnim izborima vjerovala Andreju Plenkoviću.

Premijeru koji u slučajevima poput Zagreba preuzima istu oporbenu taktiku koja njega toliko nervira u Hrvatskom saboru, pa tvrdi da je u metropoli opći kolaps, propast, depresija i da divlje svinje hodaju ulicama.

Dok Možemo! iznosi samo vlastita ostvarenja, uspjehe, postignuća i blagostanje.

Čemu onda služe ove spektakularne priredbe u Saboru, gdje se Plenković ljuti što ga oporba napada, a oporba se ljuti što se Plenković hvali? 

Uzajamni prezir

Plenković, kako reče Benčić, "prezire nezahvalnike koji ne razumiju njegov ekonomski genij", a oporba prezire Plenkovića koji se s pozicije moći izruguje onima koje je pobijedio na izborima.

A svi oni pozivaju se na građane. Naravno, samo one koji slušaju njihovu verziju priče. 

Pritom građani, naravno, najbolje znaju koliko im je dobro ili koliko im je loše. Paradoks se, međutim, krije u činjenici da su oni kojima je loše poslovično bili skloniji tome da glasaju za HDZ, naročito u zanemarenim, zapostavljenim, osiromašenim područjima Hrvatske.

Dok u prosperitetnim krajevima građani kojima je dobro tradicionalno izbjegavaju glasati za stranku čiji premijer ih uvjerava da im je zapravo dobro.

Tako da ispada kako ni sami građani, naročito stranački podijeljeni, nisu sigurni kome bi trebali vjerovati.

Pa onda opet većina opet glasa za HDZ.