Uranila sam na razgovor s Vedranom Čardžićem, ravnateljem Imunološkog zavoda u zagrebačkoj Rockefellerovoj. Odlučila sam prošetati Ksaverom, uokolo, kad mi se u jednom trenutku obratila još lijepa starica i počele smo ćaskati. “Vidite onu žutu zgradu dolje?”, pokazuje mi prstom niz ksaverske kaskade. “Tamo sam radila 40 godina, u Imunološkom. Kakve su to godine bile! Koliko posla, koliko izvoza, koliko para!”, smije se gospođa u kasnim 80-im. Kakva slučajnost da naletim na nju - iz najboljih dana Imunološkog - uoči razgovora s ravnateljem o budućnosti zavoda na koji je privatizacija 90-ih bacila šapu, isisala mu novac, unazadila proizvodnju. Imunološki je propao zbog maćehinskog odnosa države, a radio je čuda. Danas radi - jedva. Pored beogradskog Torlaka, Imunološki je bio jedna od samo dvije zdravstveno-obrazovne i proizvodne ustanove u Jugoslaviji. Proizvodili su krvne pripravke za cijelu bivšu državu, virusna i bakterijska cjepiva, izvozili više od 30 posto proizvodnje. U nevjerojatno kratkom roku su 1972. proizveli dovoljno cjepiva protiv velikih boginja za procjepljivanje svih Jugoslavena, a neke njihove proizvode vrhunskim je ocijenila i Svjetska zdravstvena organizacija.