More je mirno, jačine jedan do dva. U daljini se mreška, stišće. Jedan na drugom valovi rade sjenu, pravilno zakrivljenu pa se učini da to dupini iskaču i zaranjaju.
POGLEDAJTE VIDEO:
Jutro je i sunce tuče u oči. Da se nas pita, rekli bi da smo u jednom kadru vidjeli na tisuću ovih krasnih sisavaca. Ali da se pita stručnjake iz Instituta Plavi svijet koji su nas poveli u svoj običan radni dan, saznali bi da mi nismo uočili niti jednog.
A trudili smo se. Naprezali oči, pokrivali sve strane svijeta. Kapetanicu gumenjaka Mašu Frletu-Valić pitali smo možemo li ih podmititi kakvom ribom ne bi li nam se približili:
- Dobri dupini su zaštićena vrsta. Ne smijemo intervenirati u njihov svijet. Tražimo ih, nađemo, evidentiramo, fotografiramo - objašnjavala je biologinja.
Da bi uopće krenuli u potragu za dalekim rođacima kitova valja najprije dobro pratiti prognozu. Imali smo sreće prošli petak isploviti s njima iz viške luke. Uz spomenutu kapetanicu, posadu su činili biologinja Korina Ujčić, kolega iz Nizozemske Jeroen Hofs i student Sven Amančić.
Bilo je oko 10 ujutro kad smo se otisnuli na pučinu. Njih četvero cijelim putem pokrivali su okoliš plovila. Korina bi kormilarila, gledala naprijed, Maša i Sven zagazili bi nogama na sam rub gumenjaka.
Uslijedilo je čekanje. U potpunoj tišini. Čeka se da netko povikne “eno ih” ili “dupin”, bilo što.
Grizu se i igraju
- Tamo! - kazala je nakon dužeg vremena Korina.
Svi pogledi uputili su se prema točkici u daljini. Samo za nijansu odudarala je od valova.
I tek kad su svi članovi posade Plavog instituta bili uvjereni da je to zaista dupin, uslijedili bi spontani osmjesi, čista sreća! Krenuli bi tada ka smjeru kuda se dupin kretao i tad bi opet uslijedilo čekanje.
Prolazile su minute. Gumenjak je usporen, praktički ugašen. Maša gleda na sat, a ostatak ekipe ne skida pogled s površine na koju bi dupin mogao izroniti.
- Četiri minute su prošle - ustanovi ozbiljno. A to znači sljedeće:
- Najvjerojatnije se ne igra, inače bi iskakao na površinu i mogli bismo ga vidjeti. Može biti da roni tražeći hranu, a to zna potrajati i po pet, šest minuta. Kad ih uočimo, polako im priđemo i fotografiramo leđne peraje. One su kao otisci prstiju kod ljudi. Svaka je jedinstvena budući da se dupini igraju i grizu i tako dobivaju ožiljke. Preko fotografija peraja može se točno utvrditi o kojoj životinji se radi. Imamo katalog od 1000 jedinki viđenih u ovom akvatoriju - spremno će Maša dok smo se vozili ka mjestu gdje je uočen.
- Ovo je, ja mislim, ovako na pamet... 11-62. To je životinja koju smo prvi put vidjeli 2011. godine - dodala je. Da ga viđaju često, ovaj dupin već bi imao ime.
- Imamo neke koji su dobili imena po terminima specifičnim za otok Vis kao što je Babalina, to znači kit, pa imamo i dupina koji se zove Kaluma, to je naziv za konop kojim se vežu ribolovni alati. Naravno, imamo i ljudskih imena poput Marka, Gabrijela, Mije... - nabrajala je Maša uzimajući tablet da upiše podatke.
S majkom do 4. godine
- Sad pišemo broj životinja koje smo vidjeli. Ovo je, dakle, bila odrasla životinja koja je ronila, najvjerojatnije zato što je tražila hranu. Kad su veće grupe upisujemo koliko je mladunaca, jesu li novorođeni ili stariji. Dupini znaju biti s majkom do treće ili četvrte godine života, a onda dosegnu maksimalnu dužinu i osamostale se - tumačila je biologinja, a mi smo primijetili da se ljudske vrste nerijetko osamostale tek s tridesetak godina. Maša nam je na to objasnila da dupini taman požive toliko.
Gumenjak se već okretao za poći natrag. Mislili smo da je 11-62 sve što ćemo vidjeti toga dana, ali onda je Korina uočila i Grofa u daljini.
Igrao se s nekim prijateljem, ali taj je otišao prije nego smo se uspjeli približiti. Uspjeli smo tek na kratko vidjeti kako obojica izranjaju, skaču, igraju se. Sutra dan, na putu za otok Biševo, sreli smo skupinu od čak tri dupina, prilično blizu broda. Jedan od njih bio je naš dobri prijatelj Willi. To znači da su ovi uz njega su morali biti Alemka i Draško.