Miro Bulj zabrinut je za sigurnost ljudi u Hrvatskoj, naročito žena.

Ali od migranata i stranih radnika.

"Može doći u jednom trenutku da strani radnici zakonito preuzmu i strukture vlasti u RH", kazao je u intervjuu Pressingu N1 televizije. "Pa ako su druge kulture i tradicije, naprimjer da uvedu, zakonito kroz saborsku proceduru, da žene imaju maramu, da im se zabrani voziti... O tome treba razmišljati jer to je veliki broj izmjene stanovništva".

A kad ga je voditelj upitao kako može tvrditi da je Mirko Norac heroj Domovinskog rata kad je osuđen zbog ubojstva žene, Bulj je odgovorio kako "ne zna sve te okolnosti".

Miro Bulj, dakle, brani žene, ali zapravo baš i ne.

Zaštita od Hrvata

Jer ovaj saborski zastupnik i predsjednički kandidat Mosta, te gradonačelnik Sinja, nije ustao u obranu žena od Hrvata. Od hrvatskih građana, od hrvatskih muževa, od hrvatskih partnera, od hrvatskih zlostavljača, od hrvatskih silovatelja, od hrvatskih fanatika. Ili od hrvatskih institucija.

Njega brine samo hoće li strani radnici jednoga dana zabraniti ženama da voze. Jer mu se to uklapa u kampanju huškanja, histeriziranja i širenja mržnje.

Ali nisu ni drugi predsjednički kandidati posvećeni temi femicida i zaštite žena.

Svakih 15 minuta

Ove godine ubijeno je već 17 žena, što je polovica svih ubijenih. Prošle godine ubijeno je devet žena, kad su također činile polovicu ubijenih. Petero žena ubijeno je od bliskih muških osoba, a troje od njihovih sinova, upozorava Višnja Ljubičić, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova. "Svakih 15 minuta jedna žena u Hrvatskoj je izložena nasilju. To je surova hrvatska stvarnost", dodala je nedavno Ljubičić.

Ali eto, nisu izložene nasilju migranata i stranaca, pa stoga nisu tema Buljeve kampanje.

Zašto to nije tema kampanje?

Ivana Kekin govorila je o toj temi u rujnu i vjerojatno će govoriti opet, ali to joj nije okosnica kampanje, niti je to pogonsko gorivo za skupljanje glasova i za podizanje svijesti građana.

Mizoginija i nasilje

Zoran Milanović imao je više prijava zbog mizoginih izjava, zbog sprdanja ženskih udruga, relativiziranja nasilja nad ženama, kao što nije koristio svoju funkciju kako bi se oglasio, ne samo o fizičkom nasilju nad ženama, nego i o klečiteljima, protivnicima pobačaja, klerikalnim pritiscima i drugim prijetnjama.

Dragan Primorac također nije ustao u obranu žena. Njega čak prati mrlja iz predsjedničke kampanje 2009. godine kad ga je protukandidat Nadan Vidošević optužio za nasilje nad ženama, što je on demantirao. Ali pogubnu statistiku o femicidu nije uključio u kampanju za koju se ionako ne zna kako je oblikovana, kome je namijenjena i čemu uopće služi.

Istanbulska konvencija

A tu je i Marija Selak Raspudić, neovisna kandidatkinja koja se s Mostom navodno razišla oko pitanja pobačaja. Ona je kao bivša predsjednica saborskog Odbora za ravnopravnost spolova prilikom rasprave o uvođenju femicida u Kazneni zakon izjavila kako "ne vidi mogućnost da se femicid definira kao zasebno kazneno djelo unutar kaznenog zakona, a bez da mi time narušimo harmoniju kaznenog zakona u smislu da ne napravimo neki drugi tip diskriminacije".

Za Istanbulsku konvenciju, pak, kazala je kako taj dokument nije nužan za konsenzus o borbi protiv nasilja nad ženama i da se s njime ne smije ucjenjivati.

I ona je upadljivo neupadljiva kad se govori o nasilju nad ženama.

I opet, zašto to, pobogu, nije tema predsjedničke kampanje?

Šutnja govori sve

Ili je upravo to tema kampanje: kako se kandidati odnose prema ženama, kako tretiraju žene, kako doživljavaju žene i kako ignoriraju činjenicu da žene stradavaju u ovom društvu, pa i smrtno?

Šutnja o toj temi govori više od bilo čega što Milanović, Bulj, Primorac, pa i Selak Raspudić i drugi, imaju o tome reći.
Osim kad se pozivaju na zaštitu žena od imaginarne prijetnje migranata i stranaca ili kad koketiraju sa ženskim biračkim tijelom prodajući imidž macho muškarca. 

Takva šutnja je poražavajuća i zabrinjavajuća, jer otvara vrata prema još dubljem ponoru.