Kao dijete austrijskog podmaršala, Josip Jelačić je već sa osam godina krenuo u elitnu vojnu školu, u poznati bečki Therezianum. Školu je završio s odličnim uspjehom, nakon čega se posvetio vojnoj karijeri služeći u brojnim pukovnijama. Govorio je njemački, hrvatski, francuski, latinski, mađarski i talijanski. Vrhunski strateg, mačevalac, strijelac, jahač... Sve što je radio činio je s najboljim ocjenama i uz veliki uspjeh, pa ne čudi što je uspon po činovima bio strelovit.
Sitan, ali pun energije i snage
- Jelačića je kao mladića od 24 godina pogodila tajanstvena bolest grla zbog koje je vjerovao da će uskoro umrijeti. To je bio povod da svojim vojnim kolegama i prijateljima na njemačkom jeziku napiše zbirku pjesama s dramom Rodrigo i Elvira, tiskane u Zagrebu 1825. U predgovoru, koji je ujedno oproštajno pismo, kaže kako je uvjeren da neće još dugo poživjeti pa im ostavlja ove pjesme kako ga ne bi zaboravili- ispričao nam je svojedobno u razgovoru pokojni Stjepan Laljak koji je više od 40 godina posvetio istraživanju hrvatskih velikaša. O banu Jelačiću je objavio nekoliko knjiga. Ispričao nam je kako je Jelačić bio sitne tjelesne građe, da je imao jedva 55 kilograma, no prštao je pozitivnom energijom, veseljem i unutrašnjom snagom zbog koje su ga mnogi toliko voljeli i rado se s njim družili..
- Ban Josip Jelačić je najopjevanija osoba hrvatskog naroda. Njemu u čast ispjevano je najviše pjesama-prigodnica, i to na deset svjetskih jezika. Tako je npr. dubrovački pjesnik Luigi Giorgi, naučio starogrčki jezik samo zato kako bi mogao Jelačiću ispjevati pjesmu na tom jeziku - kazao nam je Laljak.
Jelačić je ratovao s Turcima, a upravo je od njih dobio konja bijelca s kojim su ga slikali i na kojem je jahao u boj s Mađarima. Naime, konja mu je darovao Mahmud beg Bašić iz Bihaća, a na tom je konju Jelačić došao u Zagreb na svoje bansko ustoličenje. Kralj Ferdinand I imenovao ga je banom 23. ožujka 1848. godine.
Samo je radio za dobrobit naroda
- Pogrešno se mislilo da je Jelačić bio sluga bečkog dvora u Hrvatskoj, jer sve što je radio činio je kako bi poboljšao uvjete života u Hrvatskoj. Na novodvorskom imanju u Zaprešiću upravo je on poticao melioraciju tla, a kao predsjednik prve podružnice Hrvatskog gospodarskog društva poticao je osposobljavanje naroda za zemljoradnju, kako bi prinosi bili veći. Gradio je ceste sa svojim vojnicima oko Gline, popravljao prometnice kako bi svi krajevi Hrvatske bili što bolje povezani. Manje je poznato da je – nakon rata s Mađarima - osnovao Zakladu za invalide, udovice i siročad, kako bi im se pomoglo. U Beču je 1851. bila tiskana knjiga njegovih pjesama na njemačkom jeziku, prihod koje je tvorio glavnicu za spomenutu Zakladu. To je prvi primjer da knjiga ima humanitarnu zadaću. Dvorska tiskara u Beču ju je tiskala, najbolja tvornica papira darovala papir, a najpoznatiji austrijski umjetnici ilustrirali su knjigu koju su kupovali oficiri austrijske vojske. Prodajom knjige stvorena je glavnica, o kakvoj danas možemo samo sanjati - objasnio nam je u razgovoru Stjepan Laljak. U međuvremenu novoustoličeni ban proglašava da seljaci više nemaju obvezu tlake i daća.
Naime, iako je još Josip II ukinuo kmetstvo, zadržala se obveza koja je tek s Jelačićevim proglasom oslobodila seljake. Jelačić potom izdaje novac, hrvatski forint. Sabor uređuje odnose Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije prema Ugarskoj, hrvatski postaje službeni jezik... U tim previranjima kralj Ferdidand V. Jelačića lišava banske službe i unatoč pozivima pojedinaca na oružje, Jelačić traži mirno rješenje problema. Ipak 11. rujna 1848. ban prelazi Dravu i počinje rat s Mađarima. Kako bi osujetili Jelačića i onemogućili da mu u pomoć priteknu Austrijanci, Mađari potiču revoluciju u Beču kojoj je cilj pripojenje i stvaranje jedinstvene Njemačke. Jelačić dolazi u Beč i zahvaljujući brojčano nadmoćnijoj vojsci pobijedio je revolucionare, kao i mađarsku vojsku koja im je pritekla u pomoć. Zbog gušenja revolucionarnih namjera i očuvanja starog poretka, Jelačić je dobio brojna vojna i civilina priznanja te je proglašen počasnim građaninom mnogih gradova.
Nosio periku dok nije postao ban
- Jelačića su obožavali vojnici, bio je omiljen u svakom društvu, plesao je savršeno, znao svirati i pjevati. Imao je velikog uspjeha kod žena. Moglo bi se reći da je bio otrov za žene. Bio je sklon avanturama. Među vojnicima tog vremena su bile raširene spolne bolesti, pa je i mladi Jelačić bio pogrešno liječen od sifilisa, tako da je rano ostao bez kose. Jelačić je bio jako nesretan i dugo vremena nosio je perike kako bi prikrio nedostatak kose. Tek kada je postao ban i javna osoba, po naputku savjetnika prestao je nositi periku - ispričao nam je Laljak.
O činjenici da je bio omiljen svjedoči i podatak da su Bečanke osnovale Gospojinsko društvo i skupile veliki novac da se zahvale Jelačiću što je spasio Monarhiju. Dale su najboljim austrijskim umjetnicima-majstorima izraditi srebrni štit, ilustriran folklornim motivima Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.
- Taj štit darovale su Bečanke banu Jelačiću i to je zacijelo najvrednija umjetnina koju je dobio na dar. No, taj dar nema samo simboličku vrijednost – što je ban spasio Beč od propasti, - nego je među darovateljicama sigurno bilo žena su se uvjerile u njegovu muževnost. Štit se danas se čuva u Hrvatskom povijesnom muzeju - kazao nam je Laljak te dodao kako je nakon toga za bana počelo nepovoljno razdoblje, kako za zdravlje, tako i za politiku. Navodno su mu trovali hranu, jer mu je u Beču strašno pozlilo i često se tužio na probavne tegobe.
Bana je netko otrovao?
- Zdravlje mu se pogoršalo, jako je smršavio, tako da je 1857. godine često trpio bolove. Bili su razorni do te mjere da se nije mogao suzdržati, nego je urlao od muke, a tegobe su se javljale sve češće. Liječili su ga dvorski liječnici iz Beča, no medicinska dokumentacija nije sačuvana, što govori u prilog teorijama urote prema kojima je netko bana otrovao - tvrdio je Laljak.
Unatoč zdravstvenim tegobama Jelačić je nastavio raditi na hrvatskoj neovisnosti. Potiče izdavanje udžbenika na hrvatskom jeziku, traži izgradnju Hrvatskog narodnog kazališta, stimulira rad domaćih autora. Podignuo je zagrebačku biskupiju na stupanj nadbiskupije i time osigurao da se crkva u Hrvatskoj izdvojila od ugarskog episkopata.
- Jelačić se oženio jako kasno. Vjenčao se 1850., sa skoro 50 godina, a njegova supruga grofica Sofija Stockau imala je samo 16 godina. Sljedeće godine ban kupuje vlastelinstvo Novi Dvori u Zaprešiću, gdje je sagradio dvorac, uredio imanje i živio sa svojom obitelji. Dobio je titulu grofa, a njegova mlada supruga postala je dvorskom damom carice Elizabete. Na obiteljskom planu, međutim, doživio je veliku tragediju. Jedina kćer Ana, dok je ban sa suprugom bio na odmoru, umrla od kolere kod bake u Moravskoj u dobi od 9 mjeseci. To je nesumnjivo bio veliki udarac za Jelačića, pogotovo jer je bio svjestan da zbog bolesti možda više neće imati djece- naglasio je Laljak.
Pokopan uz kćer, žena mu se poslije preudala
Tegobe sa želucem su se nastavile tako da ga je bolest sasvim iscrpila. Vjerojatno je 1857. predosjetio da mu se bliži smrt, pa je sastavio oporuku.
- On je htio pod svaku cijenu sačuvati imanje, a bilo mu je jasno da mlada grofica neće zauvijek ostati udovica. Zato je oporukom odredio da udovica može ostati u Novim Dvorima dok se ne preuda, a u tom slučaju dobiva izdašnu otpremninu- kazao je Laljak.
Pokazalo se da je ban točno predvidio razvoj situacije. Preminuo je 20. svibnja 1859. u Zagrebu, a pokopan je uz kćer u kapeli Sv. Josipa u Novim Dvorima. Grofica Sofija se nakon 4 godine preudala za grofa Adolfa Dubskog, a brat Juro isplaćuje 30.000 forinti otpremnine grofici Sofiji i postaje vlasnik Novih Dvora.
Nakon banove smrti, grofovstvo je preneseno na njegovu braću, Juru i Antuna, koji su također bili generali. Grof Juro umro je 1901. godine, a onda imanjem upravljaju njegove kćeri Vera i Anka koje se nisu udavale nego stvaraju Zakladu, kako se imanje Novi Dvori ne bi dijelilo nego ostalo cjelovito. Zakladom bi upravljala Zagrebačka nadbiskupija, Grad Zagreb ili Hrvatski radiša. Od prihoda imanja trebalo bi se uzdržavati 10 zaslužnih ali siromašnih Hrvata - umjetnika, novinara, i dva dječaka za gospodarske nauke.
Sudbina Jelačićevog vlastelinstva
- To je vrijeme gospodarske krize u zapadnoj Europi, pa Grad Zagreb i Nadbiskupija odbijaju preuzeti imanje. Kad je Hrvatski Radiša isključen zbog nekih slabosti, za upravu se bori Matica hrvatska, ali joj je to onemogućeno intrigama iz Beograda. Imanje propada, Zaklada nije zaživjela, Matica hrvatska prisiljena je odustati i tako dolazi početak 1941. i rat. Imanje i dalje propada, a Pavelić za NDH ukida zakladu i proglašava Državno dobro Ban Jelačić. Prvi put nakon 1852. obnavlja se dvorac, kapelica, grobnica i gospodarske zgrade. Nakon 1945. u Nove Dvore useljava poljoprivredna škola, ali se imanjem opet loše gospodari, tako da nakon 1971. imanje preuzima Agrokombinat i imanje sasvim propada - ispričao nam je Laljak sudbinu Jelačićevog vlastelinstva. Godine 1990. u Novim Dvorima se prvi put nakon 1945. godine organizira misa zadušnica za bana Jelačića, ali imanje i dalje ubrzano propada.
- Sve zgrade su u lošem stanju osim spremišta plodina koje su 1987. u vrijeme Univerzijade obnovili za galeriju Skurjeni i to je jedino objekt koji ima svoju svrhu. Godine 1991. obnovili su grobnicu i kapelicu ostatkom novca skupljenog za spomenik bana Jelačića u Zagrebu. Na glavni trg u Zagrebu vraćen je 1990. Jelačićev spomenik koji je ondje prvi put postavljen 1866., i Jelačićevo ime, koje je trg nosio od 1850. do 1947, kad su spomenik uklonili s Trga - zaključio je Laljak.
Na novčanici od 20 kuna otisnuli su portret Josipa Jelačića, a brojna društva i udruge raznim manifestacijama čuvaju uspomenu na omiljenog hrvatskog bana.