Najvažniji dokumenti o blaženom Alojziju Stepincu i dan danas nalaze se pod najmanje sedam ključeva na Kaptolu i u Rimu. No, dio dokumenata ipak pomalo postaje dostupan javnosti. Vatikan je, pak, u ožujku otvorio arhiv pape Pia XII, a 2017. godine zahvaljujući inicijativi Mosta javnosti su postali dostupni Udbini arhivi u Hrvatskom državnom arhivu. Otvaranje arhiva pape Pia XVII. važno je jer je taj kontroverzni papa tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa Stepinca proglasio kardinalom pa ima onih koji misle da bi se u arhivu, koji se do prije godinu dana zvao Tajni, a papa Franjo mu je promijenio ime u Apostolski (ili Papinski), mogli pronaći i do sada nepoznati dokumenti o Stepincu.
No, puno važnija činjenica je da je hrvatskoj javnosti napokon dostupan Udbin arhiv o blaženom Stepincu koji je itekako intrigantan. Tamo se nalazi i Udbin tajnom obavijen prijepis Stepinčeva dnevnika u pet svezaka koji Kaptol godinama krije od očiju javnosti. Prema informacijama iz Hrvatskog državnog arhiva, originalni dnevnički zapisi zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca (pet knjiga), u kojima su kronološki evidentirani događaji i ulagani dopisi, novinski isječci, fotografije i drugo iz života Nadbiskupije u razdoblju od 1934. do 1945., vlasništvo su Zagrebačke nadbiskupije. Da bi se zaštitili, snimljeni su na mikrofilm, a čuvaju se u Postulaturi bl. Alojzija Stepinca (Kaptol 18).
POGLEDAJTE VIDEO:
Navedeni su dnevnički zapisi u bivšoj državi bili oduzeti Zagrebačkoj nadbiskupiji i uloženi u tzv. osobni dosje nadbiskupa Alojzija Stepinca, koji je formirala Uprava državne bezbjednosti RSUP-a SRH. U taj je dosje, među ostalima, bio uložen i originalni spis Vrhovnog suda NRH sudskog postupka koji se vodio protiv nadbiskupa Stepinca, kao i razni dokumenti o nadbiskupu Stepincu i Katoličkoj crkvi, najvećim dijelom iz razdoblja do suđenja 1946., a manjim dijelom iz razdoblja policijskog nadzora nakon puštanja nadbiskupa Stepinca iz zatvora pa do njegove smrti.Dnevnički zapisi koji broje pet knjiga čuvali u potkrovlju Bogoslovnog sjemeništa. Bili su spremljeni tako da ih nitko ne može naći, skriveni u krpama i zazidani u dimnjak. Godine 1945. sakrili su ih Dragutin Nežić, ceremonijar i bilježnik nadbiskupa Stepinca te Antun Ivandija, vršitelj dužnosti tajnika Zagrebačke nadbiskupije. Navodno za njih nije znao nitko pa nisu korišteni za vrijeme sudskog procesa koji je vođen protiv Stepinca.
No, Stepinčev Dnevnik nekako je ipak 1950. godine došao u posjed Udbe koja je potom napravila prijepise, ne zna se točno koliko kopija. Nakon što je Republika Hrvatska postala samostalna, dnevnički zapisi vraćeni su Zagrebačkoj nadbiskupiji, a ugovorom Hrvatskog državnog arhiva i Zagrebačke nadbiskupije 2000. godine dosje je predan Arhivu. Izvorni dnevnik ostao je u Zagrebačkoj nadbiskupiji. Od 2017. godine, nakon promjene zakona koji je pokrenuo Most, „Dosje Stepinac“ dostupan je svima koji ga žele proučiti u Hrvatskome državnom arhivu. Riječ je o Udbinom prijepisu Stepinčeva Dnevnika od 30. svibnja 1934. do 13. veljače 1945. godine. Piše ga sâm Stepinac do listopada 1935.
Foto: Zagrebačka nadbiskupija
Nakon toga jedno vrijeme piše ga Dragutin Nežić, spomenuti ceremonijar Zagrebačke nadbiskupije koji je Dnevnike i sakrio kako ne bi pali u ruke Udbe. Od studenoga 1939. ponovno ga piše nadbiskup Stepinac. Poslije, 1941. godine piše ga opet netko drugi, ali ne znamo tko. Stepinac je, kada je doznao da je Dnevnik pao u posjed Udbe, rekao: „Žao mi je da su moji dnevnici došli u ruke ovim kukavicama. Lijepo sam rekao Nežiću neka ih uništi, ali on kao historičar ni čuti o tome, nego to su važni dokumenti, to treba sačuvati…“
Stepinac u Dnevniku ne skriva svoje hrvatstvo, za negativnosti u Jugoslaviji krivi i Srbe, ali glavni su mu trn u peti masoni i komunisti, čiji utjecaj na hrvatsko društvo smatra pogubnim. Beogradsku politiku naziva velikosrpskom, ne skriva svoje neslaganje s načinom na koji Maček vodi hrvatski narod jer smatra da se u HSS „uvuklo“ previše liberala, pa čak i komunista, bana Banovine Hrvatske Ivana Šubašića smatra prikrivenim masonom, no poslije će kritizirati i Milu Budaka, Antu Pavelića…
Vrlo je zanimljiv opis njegova prvog susreta s kraljem Aleksandrom u Beogradu 2. srpnja 1934., nakon što ga je papa Pio XI. imenovao nasljednikom zagrebačkog nadbiskupa.
„Rekao sam Kralju, da ja nisam političar niti ću dopustiti svome svećenstvu baviti se stranačkom politikom, ali s druge strane tražit ću potpuno poštovanje katoličkih prava. Upozorio sam Kralja da se ne izaziva Hrvate na kojekakve nedolične načine, pače da se ne izaziva samoga imena hrvatskoga… Ja ne mogu zatajiti ono što me je majka rodila, tj. da sam Hrvat!“ Također mu je rekao da je „jedino katolička crkva dorasla komunizmu i kadra se je hvatati s njime u koštac.“
„To je i moje uvjerenje, Preuzvišeni“, odgovorio mu je kralj.
U siječnju 1935. posjetio je u Beogradu ministra vanjskih poslova Bogoljuba Jevtića te mu se potužio na položaj Hrvata u Kraljevini. „Statistički sam mu dokazao nepravde, koje se nanose Hrvatima posvuda (u vojsci i svim ministarstvima i važnijim mjestima, gdje je obično 100% ili barem 95-90% Srba, a tek neznatni dio Hrvata). Rekao sam mu neka se ne čini Crkvu Katoličku odgovornom ako su Hrvati nezadovoljni. Ministru je očito bilo neugodno, što sam sve ovo iznio, ali sam smatrao to za nužno da se sa istinom izlazi van.“
Knjiga 'Krvavi Udbin dosje o blaženom Stepincu' može se kupiti na kioscima i u knjižarama od 5. svibnja po cijeni od 99,99 kuna.
Foto: Zagrebačka nadbiskupija
POČETAK DNEVNIKA
KNJIGA I.
O koliko sam bio sretniji kad sam se igrao kao nestašni dječak pučke škole i gimnazije? Sad sam sluga svakome i to cijeli život. Nije mi žao nimalo što ću biti sluga svima, nego se bojim da neću biti „servus fidelis et prudeus“. Moj život biti će jedan križni put. (30. svibnja 1934.)
Alojzije Stepinac dnevnik počinje pisati 30. svibnja 1934. godine. Prva knjiga počinje naslovom „Dr. Alojzije Stepinac – nadbiskup – koadjutor“. U prvim recima govori o desetogodišnjim nagađanjima o koadjutoru nadbiskupa zagrebačkog dr. Ante Bauera.
Slijedi prijepis Stepinčeva Dnevnika:
Kada sam polazio u Rim na studij 1924. skoro sav hrvatski kler bio je složan u misli da se koadjutorom imenuje dr. Josip Lončarić. Međutim, s njime nije bila sporazumna Vlada jer je bio poznat kao odlučan Hrvat i ako ne neprijatelj države, a čini se da ni nadbiskup dr. Ante Bauer nije nikako bio za njega. Osim njega ili bolje iza njega došli su novi kandidati, ako se može vjerovati novinskim vijestima, njih desetak. Ali vladi beogradskoj većina njih bila je nepoćudna. U zimi 1934. (ispravljeno na 1933.) starac nadbiskup dr. Ante Bauer teško je obolio. Ljudski sudeći svaka nada u ozdravljenje bila je izgubljena. No napori liječnika, a osobito vruće molitve tisuće katolika Hrvata spasiše ga. Odmah iza bolesti opet je pokrenuto pitanje koadjutora. Kada sam 1924. odlazio na studij u Rim i slušao da je moj dobri bivši ravnatelj dr. Lončarić kandidat za nadbiskupa, nisam mislio, da ću za deset godina kasnije ja doći preko očekivanja sviju na ovo teško i odgovorno mjesto. Samo Gospodin Bog znati će što se odigralo između starca nadbiskupa i mene. Ja nisam želio nikako, bježao sam od pomisli, da stupim nad stolicu biskupa zagrebačkih. Ali sve je išlo ovaj puta tako naglo da ni sam ne znam kako i najednom je pitanje koadjutora cum iure successionis. Starac nadbiskup dr. Antun Bauer klicao je od veselja, a ja sam bio prvih dana strahovito potišten. Zašto je, Gospode, izbor pao na mene? Ja ne nalazim u sebi ništa što bi me preporučivalo za ovo velevažno mjesto u koje faktički upire danas oči čitav hrvatski narod, bolno ćuteći teške nepravde koje mu se nanose od strane današnjeg režima. Ništa, velim, ne nalazim. Jer sve što sam činio kao svećenik, činio sam iz uvjerenja, da je to moja stroga dužnost prema sv. Crkvi, Bogu i domovini i narodu mome. Kako bih mogao biti lijeni trut u ovo doba najstrahovitije moralne i materijalne bijede? Možda se je starom nadbiskupu sviđao moj oštar, borbeni duh, kada se je radilo o pravima Crkve katoličke?
Kušao sam barem držati u tajnosti svoje imenovanje dok ne dođu papinske bule. Međutim mi to nije bilo moguće jer su po svoj prilici neki državni organi izdali tajnu. Ja sam se nadao da će Vlada odbiti moje imenovanje jer sam već dvaput morao biti uhapšen ni kriv ni dužan, tobože kao veleizdajnik i antidržavan zbog nekoliko riječi. Međutim i to je prošlo.
Danas mi je stiglo pismo od Nuncija iz Beograda, s kojim sam par dana prije razgovarao kad je bio u Zagrebu zbog toga pitanja: slijedi pismo na latinskom. Čim je Nuncij otišao iz Zagreba počelo se nestrpljivo u Zagrebu propitkivati tko je koadjutor. Valjda nikada u povijesti nadbiskupije nije bilo toliko napetosti, nestrpljivosti glede ove stvari kao sada. Pa kad su danas stigle iz Rima prve brzojavne čestitke, sa svih strana navališe novinari na mene, te više nemam mira ni danju ni noću
Od danas počinje pravi „Trommelfener“ cjelokupne štampe po čitavoj Jugoslaviji o mome ispitivanju. Poče i inozemna štampa po Njemačkoj, Austriji, Madjarskoj, Českoj, Poljskoj itd. piše o tome kao da je došao kakav Napoleon ili diplomata svjetskog glasa. Stotine i hiljade brzojava stižu bez prestanka sa svih strana. Nebrojeni usmeni čestitari društva i korporacije dolaze bez prestanka k meni da me vide i da mi čestitaju.
Gdje su moji bezbrižni mladenački dani, pomišljam o duši. O koliko sam bio sretniji kad sam se igrao kao nestašni dječak pučke škole i gimnazije? Sada sam sluga svakome i to cijeli život. Nije mi nimalo žao što ću biti sluga svima, nego se bojim da neću biti „servus fidelis et prudeus“. Ali što Bog dade. Uzeo sam si za lozinku – I – Te Domine speravi. Moj položaj je strahovito težak. Sav hrvatski narod ogorčen je na današnji režim jer nasilja prevršuju mjeru. Nadbiskup pak mora da računa sa državnim vlastima bilo kakove mu drago jer Crkva nije političar. S druge strane Crkva mora da računa s osjećajima naroda, da ga ne povrijedi, a na koncu ne mogu niti ja zatajiti nikome za volju ono što jesam – to jest Hrvat. Niti mogu mirno šutiti na nasilja, koja nisu u skladu sa kršćanskim moralom i koja diraju u prava Crkve katoličke. Koliko dotle stiska i neprilika za mene. Moj život biti će jedan križni put. Ja se borbe za prava Crkve ne bojim nimalo iako slaba ljudska narav ne voli poteškoće..
U Jugoslaviji vlada masonerija. Na žalost i u srcu hrvatskog naroda u Zagrebu ugnijezdila se ta paklena družba, leglo nemorala, korupcije i svakog nepoštenja, zakleti neprijatelj katoličke crkve pa prema tome i hrvatskog naroda. Bez znanja i odobrenja masonerije ne može nitko doći na uplivni kakav položaj. Nije šala uhvatiti se u koštac, a ipak se mora u interesu Crkve, naroda hrvatskoga i same države Jugoslavije ako misli i dalje egzistirati. Jer ovo nasilje koje danas vlada podržava masonerija. A nasilje vodi u propast. Ne vidim ni to kako bi hrvatski narod mogao egzistirati kraj ovakvih nasilja. Baš ta nasilja dovela su već tako daleko da najveći dio Hrvata pomišlja da kida sasvim sa ovom državom.Kako je prema tome težak položaj nadbiskupa zagrebačkog t.j. moj položaj u današnje doba.Osim toga veliko pomanjkanje klera i strahovita materijalna bijeda, koja tišti kao mora sve slojeve. Ne mogući više izdržati tolike navale čestitara pobjegao sam u Brezovicu na nekoliko dana.
Foto: Zagrebačka nadbiskupija
Blaženi Alojzije Stepinac nije rado prihvatio funkciju zagrebačkog nadbiskupa znajući da su od tog dana mirna vremena za njega prošlost. No, svejedno je pristao jer se osjećao odgovornim prema crkvi i hrvatskom narodu. Njegova najdublja i najintimnija promišljanja otkriva nam njegov Dnevnik koji je otvaranjem Udbinih arhiva napokon dostupan. Naime, Dnevnik je zasnovan na prijepisu koji je napravila Udba između 1950. i 1952. godina, a nalazi se u Hrvatskom državnom arhivu. Nije sasvim autentičan jer neki dijelovi nedostaju. Original se, pak, čuva na Kaptolu.
Stepinčev Dnevnik od iznimne je važnosti jer omogućuje pogled na Stepinca kao političara, političkog mučenika koji je bio hrabar i drčan, tvrd i istinoljubiv, spreman učiniti sve za svoj narod. Blaženi Stepinac bio je pravi borac koji ne odustaje od svojih načela i borbe za svoj narod. Može ga se slobodno opisati kao državnika, iako je bio nadbiskup pa kardinal. Pokojni don Živko Kustić znao je Stepinčevu borbu za hrvatsku stvar nazivati "svetim prkosom". Upravo se u Dnevniku može sve to shvatiti, pogotovo kroz susrete s knezom Pavlom Karađorđevićem, Milanom Stojadinovićem, predsjednikom vlade Kraljevine Jugoslavije ili kraljem Aleksandrom. Stepinac je, naime, sa svima njima razgovarao kao državnik, a ne kao svećenik ili zagrebački nadbiskup koadjutor. U knjizi ‘Stepinca iz arhiva Udbe’, između ostalog, donosimo prve dvije knjige Dnevnika.