Umro je Miroslav Lilić, prema meritornome mišljenju kolega, najveći hrvatski televizijski urednik, čovjek koji je objavio smrt druga Tita, profesionalac iza kojega su ostala desetljeća uspješne karijere. Rođen 8. travnja 1944. godine u Siveriću, zadnja je dva mjeseca bio bolestan, no ovoga puta bitku s bolešću nije uspio dobiti. Posljednju kolumnu objavio je krajem lipnja u Expressu, našem tjedniku za koji je redovito i bez ijedne pauze pisao zadnjih petnaest godina.
Nikad nije preskočio tekst, čak ni kad je prije nekoliko godina bio na teškoj operaciji srca na zagrebačkom Rebru. Tad je držao pribor za pisanje u jednoj ruci, a cjevčice s medicinskih uređaja u drugoj - gotovo kao da pozira za figuru rođenog novinara, kojemu vitalne energije dolaze iz oba izvora, iz srca i iz, kako bi njegov prijatelj Smoje rekao, “makinjete”.
Liliću je život bio novinarstvo, ali je i novinarstvo bilo život, u to nema nikakve sumnje.
Odlazeći u bolnicu, ovoga je puta zamolio za razumijevanje i kraću poštedu - svi su bili uvjereni da će tako i biti te da će se Miro opet vratiti, s novom dozom entuzijazma i novim TV kritikama. Nažalost, nije bilo tako. U utorak ujutro sve nas je zatekla vijest o njegovoj smrti.
Malo je tko bio tako svestran kao on - bio je televizijski novinar, urednik, glavni urednik, producent, suosnivač Nove TV, direktor Croatia Recordsa, menadžer sui generis, pisac i kolumnist, animator svih stolova za kojima je vodio glavnu riječ. Što je sve stalo u taj život, koji je nalikovao na neprekidni tobogan iz dana u noć, iz noći u dan!
Bančio je do sitnih sati
Njegova biografija nalik je na putopis kroz hrvatske lokale, to su peićevske skitnje po birtijama, ali uz to je bio sjajan otac i muž. Bančio je do sitnih sati, da bi ujutro uspio doći na posao, oran kao da je bio na energy rejuvenation. Ispunio je, kao odlikaš, ne i štreber, sve zadaće koje je život postavio pred njega. Najvažnije, i najteže - uspio je stvoriti beskrajno harmoničnu obitelj u kojoj su vladali ljubav i razumijevanje. I uspio sačuvati prijateljstvo i naklonost ljudi koji su ga poznavali. Baš kako reče Kierkegaard, za to bi trebalo odličja dodjeljivati.
Sažet i vrlo točan opis posljednjeg boema našeg novinarstva dao je pokojni Pero Miladin, vlasnik poznatog lokala na Šalati. “Bio mi je, a i sad je, jedan od najboljih gostiju”, napisao je Miladin u predgovoru Lilićeve autobiografije “Bez reprize”.
“Nikad nije žalio dati, nikad nije škrtario. Dolazio je tu s raznima - komunistima, antikomunistima, intelektualcima i običnim ljudima. Nakon svih godina po lokalima ne ide kući prije 2-3 ujutro. Sve voli pojesti, popiti, voli život, priču, ljude, pun je energije”, napisao je legendarni Pero.
“Nadimak Pero Ustaša dao mi je Lilić”, pojasnio je Pero i dodao: “To je on davno rekao. Ali, ruku na srce, moje je mišljenje da je to Udba ubacila, a onda je Lilić iskoristio za viceve, vjerojatno da me obrani. Pa je dobro ispalo. Ja nemam veze s tim. Nikad nisam bio budala, nisam se vezao uz ekstremiste. Miro je uvijek bio častan i pošten. Nije tu bilo s njim i njegovim društvom nikad incidenata. Dolazili su u raznim političkim vremenima i okolnostima, uvijek su živo diskutirali i raspravljali, ali su se znali i opustiti. Druga su tad vremena bila. Ali on je i tad i sad bio i ostao svoj. Molim, to je moje mišljenje”.
Tom opisu se nema što zamjeriti, dodati ni oduzeti.
U društvu u kojemu većina autora autobiografija za pisce predgovora bira akademske prominente, izabrati Peru Ustašu za uvodničara dokaz je kreativne originalnosti i bistra uma. To je mogao samo Miro Lilić, čovjek kojega će novinarstvo pamtiti jednako po glasovitoj mrkvi koju je postavio u centar kadra u središnjem “Dnevniku” u SR Hrvatskoj i SFR Jugoslaviji, kao i po objavi smrti druga Tita, koja je zacementirala njegovu novinarsku legendu. Noći i noći Lilić je provodio po restoranima, veselio se, bježao od mraka u svjetlo, rezao kravate - i po tome je njegova boemština bila jedinstvena - ali nikad nije učinio ništa ružno niti je bio vinovnik kakva skandala - bio je veseljak i dobar čovjek.
Bio je izuzetno senzibilan, obožavao je poeziju, pa je pokrenuo i - izuzetno uspješnu, nažalost prvu i posljednju noćnu poetsku emisiju na Hrvatskoj televiziji - “San bez granica”. To više nitko nakon njega nije htio učiniti jer je tako nekomercijalno. U teškim godinama rata bio je pokretač “Programa za slobodu”, ali nije sudjelovao u progonu nepodobnih. Uvijek mu se gadilo nasilje nad slabijima. U autobiografiji je otvoreno opisao sve svoje strahove i traume - strah od bolesti, samoće, mraka... Sve ih je liječio na isti način - druženjem, pričom, veseljem, kontaktom s ljudima. I to je preporučivao svima drugima.
“Više od 45 godina u restorane zalazim tristotinjak puta godišnje”, napisao je u autobiografiji i dodao: “Ostajem tamo prosječno pet sati. To znači da sam u tim godinama bio na 14 tisuća večera. To je 1500 sati godišnje ili ukupno 67.500 sati, odnosno deset godina svog života neprekidno sam bio na večerama. Trideset godina bio sam gotovo svaku večer u birtiji, a nešto malo doma s društvom, ali nikad sam. Prosječno bih po večeri popio dvije litre vina - ukupno, dakle, 28.000 litara vina. Mineralne vode popio sam sigurno oko 70.000 litara, što je zajedno oko sto tisuća litara gemišta. Tu su i lijepe količine whiskeya, gin-tonika i drugih pića. Pušio sam od 17. godine prosječno po četiri kutije na dan, a zbog dugih noći ponekad i više. To znači da sam popušio oko 1460 kutija, odnosno 29.200 cigareta godišnje. U 46 godina pušačkog staža to je oko 1,350.000 cigareta ili oko 200 tisuća eura (cijena Ronhilla, a pušio sam skuplje zbog nikotina i katrana). Da prije četiri godine nisam prestao, vjerojatno bih bio u onoj dugoj koloni mrtvih nevidljivih sjena koju čine mnogi prijatelji i poznanici. Koloni koja je svakim danom sve dulja”.
Ni za čim nije žalio
Miro im se sad pridružio, prerano i neočekivano, činilo se da je jači od bolesti, dugoj koloni mrtvih prijatelja. Nije ništa propustio, nije ni za čim žalio, žalit će samo oni koji su ostali bez njega. “Kad bih i mogao, ne bih u svom životu ništa mijenjao. Godinama sam pobjeđivao svoje strahove. Strah od samoće, strah od smrti nestajao je u dugoj, tamnoj noći koja je, zahvaljujući prijateljima, druženju, poslu, ljubavi, hrani, piću, glazbi, strasti, prevarama, glumi, politici, veselju, postajala svijetlom poput zore”, napisao je i dodao: “Cijela moja životna filozofija glasi: Družite se, ljudi! Volite se, svađajte se, vodite ljubav - radite što god - samo se družite. Budite jači od boli. Pobijedite crne misli, pobjegnite od problema. Volite. Ljubite. Darujte. Praštajte. Ako nećete sad, popravnog nema. Jer život je jedina premijera koja nema reprizu. To je jedina predstava koja se više nikad neće ponoviti...”.