Bili smo razdvojeni mjesec dana. Tugovali smo i Olja i ja. Nisam mogao ni jesti bez nje jer smo dijelili sve, pa čak i hranu. Dio ručka uvijek bih dao njoj, kaže Zvonimir Keser (86).

Umirovljenik iz zagrebačke Dubrave morao se rastati od ljubimca jer je zbog starosti i zdravstvenih problema otišao u starački dom. Šestogodišnja kujica Olja nije smjela ići s njim. Zvonimir ju je iz zagrebačkog skloništa za životinje Noina Arka udomio prije pet godina. Mješanku korgija s prodornim plavim očima koje podsjećaju na haskija volonteri su 2010. našli ozlijeđenu na ulici. Nije imala čip i nitko ju nije tražio, pa je postala kandidatkinja za udomljavanje. Olju su liječili na Veterinarskom fakultetu, odakle ju je Zagrepčanin odveo kući.

- Razmazio sam je. Ima svoj krevetić, ali svako jutro skoči u moj. Zafrkavam se da je ona moja budilica. Dok sam bio u domu za umirovljenike, silno mi je nedostajala. Svako malo zvao sam Noinu Arku i raspitivao se za nju. Srce mi je pucalo od tuge kad su mi rekli da i ona neutješno cvili u boksu - kaže Zvonimir. Olja mu je najbolja prijateljica, a osobito mu je pomogla da vrati volju za životom poslije sinove smrti. Zvonimir je od Uskrsa opet doma. Ljudi koji su za njegovu priču saznali na društvenoj mreži ponudili su mu pomoći sa šetanjem Olje. S umirovljenikom se iz staračkog doma vratila i supruga Anica (83). I ona se obradovala mezimici.

- Uvijek sam imao pse. Prijatelji me zafrkavaju da su nekad bili veliki, a sad su sve manji. Imao sam i špica, s kojim sam volio ići na kupanje na obližnje jezero. Naučio sam ga da mi kupaće gaće odnese doma na sušenje, a ja bih nastavio družiti se s ekipom. Olju manje dresiram jer sam ostario, ali njoj to ni ne treba. Pametna je i sve sluša - zaključio je umirovljenik.