Otkud vi to znate, ne biste trebali znati, to je tajna. Tako je predsjednik Zoran Milanović odgovorio na upit je li vojnim helikopterom išao na Mljet. Razloge nije htio otkrivati, ali je poručio da će ubuduće izbjeći MORH (koji vodi HDZ-ov ministar), pa će letjelice tražiti direktno od stožera Oružanih snaga kako informacije o korištenju vojnih resursa ne bi curile u javnost.

Ne želi odgovoriti niti Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa je li išao i na sprovod supruge Josipa Manolića vojnom letjelicom, a niti otkrivati detalje svog puta u Albaniju. Opet vojnim brodom i helikopterom. Milanovićev stav je jasan: štićena sam osoba, imam pravo tražiti i vojni prijevoz i nema tu nitko što propitivati. Čak je i premijeru savjetovao da više leti, brže je i udobnije.

Ove epizode su ostale u sjeni verbalnog okršaja s premijerom. Mogu li i je li zabranjeno da predsjednik i premijer dignu vojni helikopter ili službeni avion kad god žele? Nije, oni mogu što hoće. Tko ih kontrolira? U biti nitko. Osim Povjerenstva, ali njihove sankcije su male i moraju se pozivati na načela. A ako im predsjednik ili premijer ne dostave podatke, moraju odustati od slučaja.

Jedina kontrola je kultura samog dužnosnika, javnost preko novinara i načelo da bi se trebali biti odgovorni prema proračunskom novcu i raditi transparentno. I tu je problem. Umjesto da gajimo na svim razinama kulturu transparentnosti, ona se prilagođava od slučaja do slučaja. Plenković je zaratio s Povjerenstvom kad su tražili sve dokumente o letu u Helsinki, a Milanović ga zbog toga napada. Plenković sad proziva Milanovića zbog helikoptera, ali ne spominje Helsinki. Oba su licemjerni.

Kad mene propituju, nisu u pravu, kad propituju drugog, onda su javnost i Povjerenstvo u pravu. Troškovi i svrha letova, kao i troškovi kartica i slično, moraju biti javni.

A skrivanje samo ruši povjerenje i u institucije i u političare.