Osmana Mehića potražili smo u Benkovcu nakon što je dan ranije na fotografiji Hrvoja Jelavića iz agencije Pixsell, i ne znajući, dočarao oštar kontrast hrvatskog društva. On, pognute glave opterećene teškim životnim problemima, ne obraća pažnju na svitu političara u skupim odijelima koji hodaju iza njega prije žetve glasova na izvanrednim izborima u obližnjoj Lici.
POGLEDAJTE VIDEO VIJESTI:
Pogrbljenih leđa prošao je pored njih razmišljajući o gladi. Već danima nema ni kune u džepu. Ni taj dan kad se sjatila politička elita, kao ni jučer, nije imao za ručak. Ali su mu dobri ljudi u pekarnici dali burek, koji nije pojeo cijeli odmah. Pola za marendu, a pola si je ostavio za kasnije.
I to je sve što je taj dan pojeo. Kad je vidio fotografiju na kojoj je, zahvaljujući oku fotoreportera Pixsella Hrvoja Jelavića postao simbol podijeljenosti društva na dobrostojeće i sirotinju, počeo se grohotom smijati.
- A vidi mene, izgledam kao stari starac! Vidi ti te sijede kose, a bio sam pravi bećar.
A ovi iza, to su ovi naši iz Sabora.
Ništa loše za njih nemam reći. Ja sam iskren čovjek i rekao bih da nešto ne valja. A samo da znate, imam ja doma fotografije i Tita i Tuđmana - kroz smijeh nam je rekao Osman pa izrecitirao: “Siromah sam, siromah, al’ volim da živim, nikad više ljubavi nema ko što sam imao”. Dok je mogao, radio je u Zadru kao tapetar, a bez voljene supruge, dodaje, ostao je prije pet godina, kad je preminula. Od tada živi sam jer su mu dvije kćeri u drugim gradovima.
- Najgore od svega mi je što su mi isključili struju. Sad ne mogu podgrijati juhu, skuhati čaj ili kavu. Bio sam u Elektri, objasnio im da ne trošim puno i molio da mi je uključe, ali samo mi spominju dugove. Tako ne mogu kuhati, pa pojedem što uhvatim. Dobivam i račune za televiziju, koju ne mogu gledati jer nemam struje - govori nam Mehić, koji se u Benkovac doselio prije mnogo godina iz Travnika.
Živi u stanu u potkrovlju derutne zgrade, koji promoči pri svakoj obilnijoj kiši, pa mora spavati u drugom krevetu jer mu kiša curi izravno na postelju. Stan je zatrpan otpacima do te mjere da u njemu nije zdravo živjeti, a starac nije u stanju srediti nered sam. Kaže nam da nije korisnik socijalne skrbi jer da to nema smisla.
- Ne mogu kopati zbog godina i lošeg zdravlja, a volio bih da još mogu tapecirati namještaj. Volio bih ja, dijete, i da mi je penzija veća. S ovim ne možeš preživjeti, a opet ne daju ni umrijeti - unatoč teškom životu smije se i šali ovaj vitalni čovjek.
U malo ozbiljnijem tonu ipak dodaje da “štedi kao oči u glavi”, ali jednostavno ne može rastegnuti novac od mirovine do mirovine. Deseti u mjesecu čeka kao ozebao sunce.
- Teško mi je, dijete, meni sad 10 kuna znači kao da sam dobio deset milijuna - kaže nam Osman.