Poručnik Milan Hranić (56) iz Varaždina i narednik Izidor Juriša (43) iz Lepoglave u Oluji su, prilikom oslobođenja Knina, osiguravali kninsku bolnicu. U Domovinski rat obojica su otišli kao dragovoljci, a Hranića je dodatno motivirao odlazak mlađeg brata Stjepana, danas nezaposlenog veterana Domovinskog rata. Nakon ratnog iskustva, formiranjem 7. gardijske brigade postaje njezinim pripadnikom.

- U ranim jutarnjim satima 5. kolovoza 1995. godine 2. pješačka satnija 1. pješačke bojne sudjelovala je u oslobađanju Knina, i to iz pravca Crvene zemlje. Ulaskom u sam Knin na smjeru djelovanja bojne našla se i kninska bolnica. Pred ulazom u bolnicu pripadnike moje satnije dočekao je ravnatelj bolnice dr. Jovan Torbica.

Loši uvjeti u kninskoj bolnici

Natporučniku Budenu, zapovjedniku 3. pješačkog voda, predao je bolnicu i upoznao ga sa situacijom u njoj - govori danas umirovljen Hranić.

Nakon preuzimanja uslijedio je obilazak same bolnice, a kako nije bilo ni struje ni vode, uvjeti u njoj bili su izrazito teški. Desetak članova osoblja bolnice i 60-ak bolesnih i ranjenih bili su smješteni u podrumu bolnice. Nakon uvida u situaciju zapovijeđeno je osiguranje s ciljem sprečavanja bilo kakvih nedopuštenih ulazaka i zaštite pacijenata i osoblja.

- Po zapovijedi zapovjednika satnije, natporučnik Buden i ja smo s 10-ak vojnika ostali u bolnici, dok je satnija nastavila napredovanje prema zadaći. Nešto prije podneva stigli su pripadnici Unprofora te smo u suradnji s doktorom Torbicom dogovorili da se zbog loših uvjeta u bolnici pacijenti i osoblje premjeste u njihovu bazu - prisjeća se Hranić. S obzirom na situaciju, kaže, suradnja s dr. Torbicom bila je korektna.

Ravnatelj ih nudio rakijom

- Garantirali smo za sigurnost, a dr. Torbica da nitko od njegova osoblja i pacijenata nije naoružan te samim time moguća prijetnja pripadnicima satnije. Bio je vrlo priseban iako mi se u početku činio pomalo nervoznim. No, svaka mu čast, do samog kraja ostao je sa svojim ljudima i to je kod mene pobudilo respekt i poštovanje prema njemu. Ponašao se vrlo odgovorno i profesionalno iako je bio svjestan situacije u kojoj se zatekao - govori Hranić. Prisjeća se kako ih je čak pozvao i u svoj ured te ponudio kruševačkim vinjakom Rubin, koji su odbili zbog ozbiljnosti zadatka.

Narednik Juriša i danas se sjeća televizijske scene u kojoj na traktoriću “Tomo Vinković” vozi prikolicu punu civila. Budući da je postojala mogućnost neprijateljskog djelovanja, odvezao ih je u bazu Unprofora.

U ratu je tanka crta razgraničenja između dobra i zla

- Ljudi su isprva bili iznenađeni ponašanjem hrvatskih vojnika, no shvatili su da nema nikakvih loših namjera, nego da im se želi samo pomoći - napominje Juriša, otac triju kćeri na koje je iznimno ponosan. Sudionik je Domovinskog rata kao pripadnik 7. gardijske brigade u čije je redove pristupio kao mladić nakon odsluženja vojnog roka. Danas je umirovljen.

- Mi smo bili profesionalna hrvatska vojska te smo profesionalno i odgovorno odrađivali svoje zadaće - odlučno kaže Juriša, dok Hranić napominje da je u ratu tanka crta razgraničenja između dobra i zla.