Stvari bi u Hrvatskom saboru bile mnogo jednostavnije da se radi o izboru između Ukrajine i Rusije.
Problem je što se ovdje zapravo radi o izboru između Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića.
I to unatoč kabaretskoj točki Hrvoja Zekanovića koji je jutros u Sabornici mahao papirom sa zloglasnim slovom "Z" koji bi trebali prikačiti na vrata svi oni koji odbiju obuku ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj.
Premijer Plenković prije nekoliko je dana otvoreno, gotovo cinično, ustvrdio kako je saborska rasprava o obuci ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj za njega "win-win situacija". Ako oporba odbije prijedlog, ispast će da je na strani Rusije, ako prihvati prijedlog, ispast će da je na strani pobjedničkog HDZ-a.
Neki bježe, neki traže
I oporba se s time jutros nosila kako je znala: neki su oportunistički pobjegli od rasprave, poput Mosta, neki su očajnički tražili alternativne formulacije, poput Možemo!, neki su uporno tvrdili da su protiv HDZ-a, ali za Ukrajinu, poput Suverenista.
Pritom je ponovno Ustav bio kolateralna žrtva političkih natezanja i manipulacija. Svatko se za njega hvata kad mu to odgovara, ignorira ga kad mu smeta. I Ustav je bio paravan iza kojeg je oporba željela sakriti svoju izgubljenost u odlučivanju između Plenkovića i Milanovića, više nego između Ukrajine i Rusije.
Zašto je to problem?
Lijeva oporba prvenstveno, a ni desna ne zaostaje, shvaća da ne smije biti na strani HDZ-a, koliko god im se pomoć Ukrajini činila logičnom, očekivanom, pa i oportunom, s obzirom na raspoloženje hrvatske javnosti i na brutalnu rusku agresiju. S druge strane, očekivano bi bilo da se oporba prikloni neformalnom vođi oporbe, Zoranu Milanoviću, samo je problem u tome što je predsjednik države miljenik moskovskih medija i plagijator izjava glasnogovornika Kremlja.
Tko smo mi, a tko su oni?
Milanović je protiv Ukrajine od samog početka, sada je i protiv obuke ukrajinskih vojnika, pa kako da onda hrvatska proukrajinska oporba bude na njegovoj strani? A opet, kako da bude na Plenkovićevoj strani?
Zoran Milanović postavio je u jednoj izbornoj kampanji biračima dilemu "Ili mi ili oni", pa je sada tako stvari pred saborske zastupnike postavio i Andrej Plenković.
Ali ne "Ukrajina ili Rusija", nego "Plenković ili Milanović".
Stoga se dijelovi lijeve oporbe muče s formulacijom i zakonskim oblikom pružanja pomoći Ukrajini, ne bi li uspjeli zadovoljiti formu i zaštititi svoju političku poziciju. A neki oporbeni populisti naprosto su pobjegli od tog odlučivanja.
Koga slijede, koga ruše?
Međutim, nije ovo prvi puta da se liberalna ljevica, dakle ona koja polaže pravo na Milanovićevo biračko tijelo, našla pogubljena između premijera i predsjednika.
Tako je bilo i oko Covid mjera i cijepljenja, oko primanja Finske i Švedske u NATO savez, oko Haaškog suda i hrvatskih ratnih zločinaca, oko Aleksandre Zec i genocida u Srebrenici, a sada i u vezi Ukrajine.
Oporba vjeruje da je Milanović doista njezin lider, samo joj je teško slijediti njegovu politiku, njegove stavove, njegove izjave, njegov svjetonazor.
Oporba zna da je Plenković njezin politički protivnik, ali premijer im se uporno gura u resor, oduzima im teme, poništava argumente.
Antiprotivna oporba
Lijeva oporba bila bi za Ukrajinu, ali onda ne može biti uz Milanovića. Bila bi protiv Plenkovića, ali on je za Ukrajinu. Oporba traži orijentir, ali joj se uporno ukazuju oni pogrešni. Treba braniti neobranjivo, kritizirati ono sa čime se bazično slaže.
Plenković je oporbi oduzeo manevarski prostor, a Milanović joj je oduzeo svrhu. A obojica su uništili političku scenu.
Ova saborska rasprava samo je još jedna manifestacija te oporbene izgubljenosti. Nekad i običnog kukavičluka. Dokle god se oportunistički provlači između dva suprotstavljena politička brda, migolji između dviju zavađenih taština, kao loptica u fliperu odbija se od suprotstavljenih svjetonazora, ne može računati na to da će preuzeti vlast.
Oporba bi, poput Buridanova magarca između dva stoga sijena, vrlo lako mogla umrijeti od gladi.