Višegodišnji politički rat predsjednika Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića dobio je ovih dana dramatičnu dinamiku. Sad je to nedvojbeno postao bespoštedni rat do istrebljenja, u kojem se koriste sva politička sredstva.
Paradoksalno je da predsjednik i premijer ratuju u trenutku kad se Hrvatska nalazi pred vjerojatno najtežom krizom od osamostaljenja: zemlja je suočena s novim valom pandemije korona virusa, gospodarstvo je pred slomom, a tenzije u društvu rastu. Iza nas je i teroristički napad na Markovu trgu, prvi takav slučaj još od Domovinskog rata, kad je JNA izvela raketni napad na Banske dvore. I u trenutku kad bi premijer i predsjednik trebali pokazati najveću odgovornost i normalno komunicirati, između čelnika dviju najvažnijih političkih institucija u zemlji bjesni dosad neviđeni verbalni rat.
Njihov sukob podsjeća na obračun bivših prijatelja koji jedan o drugome sve znaju. Obojica dolaze iz istog miljea, kadrovskog bazena Ministarstva vanjskih poslova. Znaju međusobne jake i slabe točke, ambicije i ograničenosti, a kompetitivni odnos između njih traje već godinama. Već na prvi pogled jasno je kako je riječ o sudaru ega i osobnom animozitetu, koji ima katastrofalne posljedice upravo u ovim kriznim vremenima, kad bi političari na najvišim funkcijama u javnom interesu trebali zatomiti međusobne animozitete i odvojiti institucije od onih koji te institucije trenutačno predstavljaju.
Iza salvi međusobnih uvreda može se razabrati da i Plenković i Milanović pokušavaju dovesti u pitanje legitimitet druge strane u obnašanju premijerske, odnosno predsjedničke dužnosti. Predsjednik Milanović tvrdi da je premijer Plenković zalutao u politiku i da nije dorastao dužnosti. “Ovo je opasan posao u koji je Plenković dolutao.
Ako nisi dorastao tom poslu, idi mami”, poručuje Milanović Plenkoviću, koji mu odgovara da je “54-godišnji šmrkavac”, iako Milanović pritom doista zvuči kao da će Plenkoviću “prodati ciglu”, kako je to na Twitteru zaključio Bojan Glavašević, a Plenković kao netko tko će se doista potužiti tati.
Eskalacija rata Plenkovića i Milanovića, međutim, nije samo rezultat gubitka njihove samokontrole, kao što se u javnosti često površno tumači. Osim toga, premijer Plenković je proteklih nekoliko godina pokazao da je političar s viškom samokontrole, koji u pravilu nikad ne gubi živce. Zbog toga ovaj sukob ima dublji politički kontekst, koji nije moguće objasniti samo njihovim karakterima i međusobnom netrpeljivošću.
Ovdje treba podsjetiti na Milanovićevo inauguracijsko obećanje da će biti konstruktivan, a ne korektivan faktor, što, naravno, nikad nije značilo da je planirao biti fikus, dok je Plenković Milanoviću i javnosti istodobno prkosno obećavao “tvrdu kohabitaciju”, iako nikad nije detaljno objasnio što bi to točno trebalo značiti, zanemarujući pritom činjenicu da Hrvatska već dva desetljeća nema polupredsjednički sustav, koji bi opravdavao korištenje termina kohabitacija.
Pritom ne smijemo zaboraviti činjenicu da su Milanović i Plenković prvih nekoliko mjeseci uglavnom funkcionirali besprijekorno. Milanović je u svakoj prilici naglašavao da je on sa svojim premijerskim iskustvom itekako svjestan svojih ograničenih ovlasti, poručujući kako se ne želi miješati u tuđi posao i ponavljati pogreške svoje prethodnice.
Milanović i Plenković tad su se brzo dogovorili o diplomatskim imenovanjima, kao i o produljenju mandata čelniku obavještajne službe i novom čelnom čovjeku Hrvatske vojske, čime su se potvrdile Milanovićeve najave iz kampanje kako će kao predsjednik biti Plenkovićev “najbolji prijatelj”. Oni koji su priželjkivali epski obračun na kraju su ostali razočarani.
Međutim, “kohabitacijska” idila Plenkovića i Milanovića ipak nije dugo potrajala. Plenković je otvorio front s Milanovićem uoči prošlih parlamentarnih izbora, i to iz predizbornih razloga, shvaćajući kako je Milanović u tom trenutku neusporedivo bolja meta od neuvjerljivog Davora Bernardića. Milanović je u tom trenutku najbolje artikulirao stavove lijevog elektorata, iako se u početku nije dao uvući u Plenkovićev predizborni rat. Milanović je tad najčešće šutio i nije odgovarao na Plenkovićeve napade, iako to nije bilo u skladu s njegovim političkim stilom i karakterom. No Milanovićevo strpljenje nije dugo potrajalo.
*Cijeli tekst pročitajte u novom Expressu koji je na kioscima od petka 23. listopada