Andrej Plenković obećao je spasiti Inu. Pa nije uspio. Dapače, Ina je nakon toga dodatno opljačkana, rafinerija zatvorena, hrvatska nafta prodana.

Plenković je trebao spasiti Agrokor. Pa vidimo kako se to razvija s ruskim bankama, arapskim kupcima, s neosuđenim Ivicom Todorićem, s milijardama duga i bankrotom pred vratima.

Plenković nas je trebao spasiti koronavirusa, nakon što ga je navodno pobijedio u kampanji 2020. godine. Pa smo prvi po smrtnosti od Covida u EU, a Covid je prošle godine bio prvi uzročnik smrti u Hrvatskoj.

Plenković je trebao spasiti pogođene potresima. Pa dvije godine kasnije ljudi još spavaju u kontejnerima.

Plenković nas navodno spašava od Rusa. Pa ruski tajkuni, ruski interesi, ruski agenti, ruski kapital i s Rusima povezani ministri drmaju državom.

I Andrej Plenković kaže da nas spašava od korupcije. Pa mu je pola ministara pod optužnicama ili optužbama.

Stoga je možda došlo vrijeme da nas Andrej Plenković prestane spašavati.

Samog sebe spašava

Ionako se sve svodi na to da spašava samoga sebe, svoj položaj, svoj rejting, svoju poziciju u stranci i Vladi.

Još gore, Andrej Plenković postavio se u poziciju jedinog spasitelja, jedinog lidera koji se može uhvatiti koštac s političkim i elementarnim nepogodama, premijer o kojem ovisi sudbina države i političar o kojem ovisi sudbina HDZ-a. 

Iako je nakon svega postigao samo to da je na poprištu ostao sam. Na čelu stranke, Vlade, vladajuće koalicije, političke i javne scene. A ispod njega su ruševine, rasulo i političko stratište.

Plenković se ponosi činjenicom da Hrvatska u njegovu mandatu ostvaruje ključne strateške ciljeve, poput uvođenja eura i ulaska u Schengen, kao i povezivanja hrvatskog teritorija Pelješkim mostom.

Ugroženi strateški interesi

Ali u njegovu mandatu ugroženi su strateški interesi u Ini, koja je opljačkana i prepuštena Mađarima, ugroženi su strateški interesi koje navodno štiti u Agrokoru / Fortenovi, kompaniji kojom se poigravaju nekakvi mešetari, a jedan od strateških ciljeva je i borba protiv korupcije koju Plenkovićeva vlada i stranka postojano generiraju.

Što nas Plenković više spašava, to se osjećamo ugroženijima.

Plenković je lexom Agrokor intervenirao u spašavanje kompanije, navodno čak i iz ruku ruskih banaka, da bi onda ruske banke dobile vlasništvo, pa ga prodale (predale?) arapskom kupcu, a kompanija se našla pred bankrotom. I da, gazda Todorić još nije osuđen.

Ina ne samo da nije u hrvatskim rukama, nego je hrvatskim rukama dodatno opljačkana, a hrvatskim političkim odlukama hrvatska nafta prepuštena Mađarima.

Jedini jamac

Plenković je kreirao dojam u društvu - a rasulo u opoziciji samo ga potvrđuje - kako je on jedini i nezamjenjivi premijer, jedini jamac stabilnosti i blistave budućnosti, a kad se malo osvrnemo mimo te propagande vidimo kako Plenkovića pretežito spašavaju europski fondovi i europska pomoć, kojima kompenzira vlastitu nemoć i nebrigu.

Jer na koncu, premijer će uvijek reći da nije imao pojma što se događa: u Ini, oko Fortenove, s korumpiranim ministrima, s obnovom, s Rusima...

Priča o Plenkoviću, nezamjenjivom spasitelju, jedna je od većih opsjena njegova mandata iza kojeg je ostalo 17 tisuća žrtava korone, na tisuće ljudi koji još nemaju obnovljene kuće, ostale su pokradene milijarde, korupcijom zamračeni milijuni, strateške firme u kolapsu, a država u rukama amatera i diletanata u Banskim dvorima. Uz nekoliko opasnih likova.

Uglavnom, teško da se spasio onaj kome je Plenković obećao pomoć.

Osim, jasno, ako pritom Plenković nije prvo pomogao samome sebi i svom političkom rejtingu.

Onome kojega Plenković spašava obično nema spasa.