Kada smo maturirali, 1954. godine, organizirali smo svečan dolazak u školu. S tadašnjom ženskom gimnazijom “osmoljetkom” smo organizirali i stupanje oko Mimare. Nitko nikada prije nas nije organizirao nešto slično. Ravnatelj nam je tada zabranio takvo “divljanje”. Mogu reći da smo bili preteča norijade, prisjeća se Zlatko Foglar, umirovljeni operni solist zagrebačkog HNK. 

Prije 60 godina, 18-godišnji razredni kolege iz zagrebačke IV. gimnazije su imali posljednji dan škole. Na njega su došli svečano obučeni i spremni za zabavu. Organizirali su se s kolegicama iz ženske gimnazije. Prošetali su nekoliko krugova oko muzeja Mimara, koji je tek kasnije pretvoren iz škole u muzej. Za tadašnje vrijeme je takva šetnja bila znak mladenačkog bunta. Bilo je sasvim normalno da djevojke i mladići pohađaju odvojene gimnazije. 

Doktori znanosti, liječnici, inženjeri, glumci...

Od 38 mladića u tadašnjoj generaciji, čak ih je 13 doktora znanosti. Njih četvorica su bili profesori na zagrebačkom Medicinskom fakultetu. Ostali su liječnici, vrhunski glazbenici, ali ima i inženjera te glumaca. 

Mnogi su svoj životni poziv pronašli u Njemačkoj. Jedan od njih je i Milan Lulić koji je 32 godine svirao u bendu na radio postaji u Kölnu. Također je predavao na tamošnjoj glazbenoj akademiji. 

Rado se okupljaju na godišnjicu mature

Zagrebu se, kažu, svi rado vraćaju. Na svaku godišnjicu mature vrlo se rado okupljaju i jako ih vesele ti susreti. Iako ih se većina već približila osamdesetoj godini života, optimizam ih ne napušta. Šale se na račun svojih godina i dogodovština u srednjoj školi. Međusobno se zovu “mladići” i današnji ih napredak ne prestaje iznenađivati. 

Odupiru mu se, kako kažu, svim raspoloživim sredstvima. Na godišnjici u zagrebačkoj Mimari su bili prava atrakcija prolaznicima. Svima je bilo neobično vidjeti grupicu starije gospode, većinom u odijelima s prslucima, šeširima, a neki su nosili i ukrašene štapove. Fotografirali su s fotoaparatom kakvog bi većina ljudi danas smjestila u muzej. On još uvijek daje odlične fotografije zahvaljujući održavanju profesora Ivana Husara, koji je diplomirao na zagrebačkom Elektrotehničkom fakultetu, današnjem FER-u. 

Većina ih ima unuke, neki i praunuke. Smijeha i zezancije im, usprkos pozamašnim godinama i životnom iskustvu, nije nedostajalo.