Još u svibnju ove godine britanski je povjesničar i politolog dr. William Avis, sa Sveučilišta Birmingham, objavio rad u kojem objašnjava kako je pandemija COVID-19 potaknula mobilizaciju nasilnih ekstremista i radikalizaciju na svim kontinentima, na sjeveru i jugu planeta, tamo gdje kriza i ratovi traju stoljećima, kao i u stabilnim i bogatim državama.
Taj rad počinje referencama na tekst Johna Campbella, bivšeg američkog diplomata i jednog od najvećih washingtonskih stručnjaka za Afriku. On je proljetos opisao mehanizme pomoću kojih džihadisti koriste pandemiju za svoje širenje i jačanje u Sahelu, u afričkim zemljama koje na sjeveru graniče sa Saharom, precizno opisujući krizu, ponajprije u Maliju i Burkini Faso.
“Kada se pandemija širi u većinskim muslimanskim regijama, oni šire teorije zavjere da je virus potekao sa Zapada, od Židova i Cionista, zapravo od ‘neprijatelja islama’. Ako se virus prestaje širiti regijama koje oni kontroliraju, pa zahvaća nemuslimanske krajeve, oni virus karakteriziraju kao ‘božansku kaznu protiv nevjernika’. Uz sve to, grupe koje se bore za islam u Africi upotrijebit će virus da mobiliziraju i radikaliziraju svoje borce i da potvrde svoju strategiju ispunjenu mržnjom, podjelama i neprijateljstvom”
Dalje dr. Avis opisuje mehanizme kojima pandemija potiče radikalizaciju u drugim dijelovima svijeta, na Bliskom istoku, na jugu Azije, pa i u SAD-u. Spominje tako da je američki Odjel Domovinske sigurnosti svim policijskim dužnosnicima u zemlji proljetos poslao dopis povodom uhićenja nekoliko ekstremista koji su prijetili vladinim objektima i guvernerima zbog propisanih ograničenja oko epidemije. U dopisu koji su sastavili vodeći američki obavještajci, kako navodi Politico, pisalo je da je „pandemija stvorila novi izvor bijesa i frustracija za neke pojedince, a može se očekivati da će nasilne ekstremističke zavjere u budućnosti vjerojatno uključivati pojedince koji će sami birati ciljeve, u skladu sa svojim osobnim frustracijama“.
Jasno je u dopisu apostrofirano da će prijetnje najčešće dolaziti s ekstremne desnice, pa se napominje i nagli rast internetskih pretraga koje se odnose na bjelački supremacionizam, napominje se također da će dramatičan porast vremena koji će mladi ljudi provoditi na društvenim mrežama predstavljati savršen trenutak za njihovo novačenje i radikalizaciju: „Za ekstremiste je ovo idealno vrijeme da novače frustrirane mlade ljude, oni su im laka meta jer gube povjerenje u institucije, imaju obiteljske egzistencijalne probleme, osjećaju se dezorijentirano, prestrašeno i tjeskobno”.
Na kraju, u dopisu se spominju pokreti koji se glasno i organizirano suprotstavljaju ograničenjima što ih propisuje Vlada, a zatim i oni koji otvoreno pozivaju na nasilje i kaos.
Konačni cilj onih koji manipuliraju ovakvim porukama je, tvrdi se, “društveni prevrat koji bi uspostavio bjelačku, nacionalističku vlast”.
Restrikcije koje se nameću radi zaustavljanja širenja virusa stvaraju kontekst u kojem se ekstremne ideologije lakše artikuliraju i lakše se zakače za publiku, a naročito je na Zapadu lako mobilizirati ljude uvjeravajući ih da država koristi virus kako bi ugrozila njihove građanske slobode, zaključuje dr. Avis.
Ta manipulacija osjećajem ugroženosti, koji je tako vješto koristila i Miloševićeva vlast za mobilizaciju i pobunu Srba u Hrvatskoj devedesetih, izuzetno je otrovna. Sličnim pokušajima svjedočimo i danas, kada čak i neki parlamentarni zastupnici mladića koji je htio ubijati nazivaju očajnikom a njegov zločin buntom.
U pravu su oni koji govore da se Plenkoviću sada poput bumeranga obija o glavu oklijevanje da se obračuna s ekstremistima, ne mogu HDZ-ovi lideri biti amnestirani od činjenice da su, neki u većoj, a neki u manjoj mjeri, imali udio u produciranju mržnje i stvaranju okvira za današnje bujajuće nasilje, ali je pri objašnjavanju histerije i svih okolnosti koji su doveli do toga da se naši političari moraju voziti u oklopljenim vozilima ključan kontekst epidemije, razoran način na koji ona utječe na društva na čitavome planetu.