Povodom 100- godišnjice od završetka Prvog svjetskog rata poznatog i pod imenom Veliki rat donosimo vam neke od najzanimljivijih likova, priča i događaja koji su obilježili ovaj svjetski sukob u kojem je život izgubilo više od 10 milijuna ljudi..
Apis na grčkom znači pčela, a na egipatskom bik. Kršten u kolovozu 1876. kao Dragutin T.Dimitrijević, Apis je bio časnik u srbijanskom Glavnom stožeru, divovskog stasa i 'narodni revolucionar'. Poznat diljem Jugoslavije uglavnom kao vođa tajne srpske nacionalističke organizacije Crna ruka, bio je vrlo utjecajan u srbijanskoj vojsci i politici od 1901. do lipnja 1917. kad je u okolici Soluna u Grčkoj strijeljan po naredbi svoje vlade. Tako o čovjeku koji je krivac za sarajevski atentat 19014. piše David Mackenzie u svoj djelu Apis: Čovjek koji je izazvao Prvi svjetski rat.
- Apis je dao ubiti austrougarskog prijestolonasljednika nadvojvodu Franju Ferdinanda kako bi ga spriječio da dođe na prijestolje i provede svoj plan da pojedinim dijelovima Austro-Ugarske da veće federalne ovlasti. Veće ovlasti trebala je dobiti i Hrvatska, čime bi se Hrvati jače vezali uz Beč, što bi otežalo velikosrpske težnje Apisa i njemu sličnih da Srbija sebi pripoji Bosnu i znatne dijelove Hrvatske.Apis je nakon izbijanja Prvog svjetskog rata postao toliko moćan da je bio opasan i samom regentu Aleksandru Karađorđeviću, budućem kralju, koji je tada već bio prva ličnost dinastije. Kako bi eliminirao Apisa, Aleksandar ga je optužio da sprema urotu i atentat na njega, pa je Apis s još nekim časnicima uhićen, izveden pred sud i na montiranom procesu osuđen na smrt, a u lipnju 1917. godine strijeljan u Solunu. Regent Aleksandar Karađorđević imao je još jedan motiv da ubije Apisa. U to vrijeme želio je sklopiti separatni mir s Austro-Ugarskom Monarhijom pa je vlastima u Beču htio pokazati da je kaznio čovjeka koji je organizirao ubojstvo Franza Ferdinanda - stoji u Mackenzijevoj knjizi
Organizirao ubojstvo i srpskog kralja
Nadimak Apis (bik) dali su mu njegovi školski kolege zbog golemog tijela i silne energije, a taj mu je nadimak i ostao. U dobi od 16 godina upisao je Vojnu akademiju u Beogradu i postao časnikom u Glavnom stožeru.
Mladi poručnik Dimitrijević naglo je postao važnom osobom, ističe Mackenzie, nakon što se srpski kralj Aleksandar 1900. oženio Dragom Mešin, svojom nekadašnjom ljubavnicom. Poniženi brakom svog vladara sa starijom ženom sumnjive prošlosti i ozlojeđeni njegovom poniznošću pred Austro-Ugarskom, Dimitrijević i njegovi mladi prijatelji, časnici, organizirali su dalekosežnu urotu.
Htjeli su ukloniti kraljevski par Obrenović sa srpskog prijestolja i prekinuti tu, po svom sudu, nedostojnu i nepatriotsku politiku.
Mladi satnik II. klase Dimitrijević poveo je 29. svibnja 1903. svoje urotnike u pobjedu, ali ga je teško ranio kraljev gardist. Tjednima je bio na rubu smrti. Europa je bila zgrožena senzacionalnim ubojstvom srbijanskog kraljevskog para.
Aleksandar Obrenović i njegova omrznuta supruga Draga Mašin, sasječeni sabljama u njihovoj spavaćoj sobi i bačeni s balkona. Tim pučem svrgnuta je s vlasti dotadašnja srbijanska dinastija Obrenović a na vlast je došla dinastija Karađorđević.
Jedan cilj: Ujedinjenje svih Srba u Veliku Srbiju
Uživajući stanovit karizmatski status među mladim urotnicima, Dimitrijević je vrlo brzo pridobio niz moćnih vojnih i političkih dužnosnika te potaknuo reforme u vojsci. Cijelo je desetljeće bio najutjecajniji u vojnim stvarima u Srbiji.
- Više od svega bio je predani 'narodni revolucionar' koji se zalagao za ujedinjenje svih Srba u Veliku Srbiju ili Jugoslaviju, po uzoru na Prusku koja je pod Bismarckom većinu Nijemaca 1871. ujedinila u Njemački Reich.Godine 1911. osnovana je militantna organizacija Ujedinjenje ili smrt koja je ubrzo dobila pučki naziv Crna ruka. On je ubrzo postao njezinim vođom. Nacionalne ciljeve organizacije obrazložio je ministru vanjskih poslova i dobio podršku cijele vlade. Uvjerio je i prijestolonasljednika Aleksandra Karađorđevića da pozamašnu svotu donira listu Pijemont, bučnom glasilu Crne ruke - piše od Apisovom životu autor Mackenzie.
Potpukovnik Dimitrijević krajem 1913. postavljen je za šefa Obavještajnog odjela srbijanskog Glavnog stožera. Pola godine kasnije u Franju Ferdinanda puca Gavrilo Princip
- Tog proljeća Dimitrijević se bavio pripremama za to da nadvojvoda Franz Ferdinand u Sarajevu bude 'pozdravljen' kako i priliči. Dimitrijević i Pašić bili su suglasni da je Srbiji potreban mir, ali su imali različita mišljenja o tome kako ga je najbolje postići. Pašić, političar, bio je za opreznu i pomirljivu politiku. Dimitrijević, nacionalni revolucionar, videći u nadvojvodi glavnu prepreku miru, zaključio je da ga treba silom ukloniti. Smatrao je vojvodu sposobnim i dinamičnim vođom, koji se spremao da prvi udari i slomi Srbiju, kako bi tako dokrajčio njeno vodstvo u južnoslavenskom nacionalnom pokretu. U Dimitrijevićevim očima Franz Ferdinand bio je nezamjenjivi predvodnik 'ratoborne struje' u Austriji, jedini od svih austrijskih vođa koji je bio kadar obnoviti Dvojnu Monarhiju koja se raspadala. Ako ujedini južnoslavenske stanovnike svoje monarhije pod jedinstvenom i koordiniranom upravom, nadvojvoda možda zaustavi osipanje austrijske moći i okruži Srbiju austrijskim teritorijima.Mladi i snažni Franz Ferdinand umjesto 84- godišnjeg Franje Josipa na austrijskom prijestolju u nedogled će odgoditi ujedinjenje Srba. Dimitrijević je u skorom nadvojvodinom posjetu Sarajevu i istodobnim austrijskim vojnim manevrima u istočnoj Bosni vidio početak invazije na Srbiju i daljnjeg austrijskog napredovanja na jug, sve do Soluna. Dimitrijević je vjerovao da će mir zauvijek biti osiguran bude li nadvojvoda uklonjen - objašnjava Mackenzie u svom djelu te navodi da je nakon pobjede u Balkanskim ratovima srpsko samopouzdanje bilo u usponu.
- Srbi više neće zatvarati oči pred austrijskim provokacijama. Službeni posjet habsburškog prijestolonasljednika glavnom gradu Bosne i Hercegovine na obljetnicu Kosovske bitke (1389.) zajedno sa manevrima na Drini, kao da je namjerno bio smišljen da uvrijedi i ponizi Srbiju. Mladi Srbi, čiji su nacionalni osjećaji pretjerano nabujali nakon nedavnih uspjeha, neustrašivo su gledali u budućnost. Sad više ništa nije izgledalo nemoguće oa ni pobjeda nad Austro-Ugarskom za koju su mnogi Srbi mislili da je na samrti, poput Turske. Nedvojbeno su takve ideje, koje su u to vrijeme kolale Beogradom, utjecale na Dimitrijevića, smatra Mackenzie.
Apis: 'zmiju treba udariti u glavu'
Dimitrijević je uvjerio mladobosanace i omogućio im da izvedu svoje historijsko djelo tako što im je omogućio prelazak iz Srbije u Bosnu. Ti su se mladići spontano i dobrovoljno pripremali da budu žrtvovani i pripadali su bosanskim revolucionarnim skupinama, ali Apis je usmjerio njihovu spremnost prema pravom cilju.
Bosanski đaci namjeravali su poubijati visoke predstavnike austrijske vlasti u Bosni , a njihova mržnja najviše je bila usmjerena na Oskara Potioreka, guvernera BiH. Dimitrijević ih je uvjerio da 'zmiju treba udariti u glavu' tako što će ubiti Franza Ferdinanda, a ne bosanske guvernere i generale koji mogu biti zamijenjeni drugima. Uklanjanje nadvojvode, uvjeravao je Dimitrijević, bit će sudbonosno za obnovu i reorganizaciju Monarhije i glavna prepreka ujedinjenu Srba bit će uklonjena.
Dimitrijevićevo pismo Visokom sudu za časnike u Solun 1917. koje se dugo držalo u tajnosti snažno je potvrdilo njegovu vodeću ulogu u sarajevskoj uroti. U njemu između ostalog stoji:
'Rade Malobabić je proveo u djelo moje instrukcije , organizirao atentat i proveo ga u djelo. Njegovi glavni sudionici bili su u mojoj službi i dobivali male honorare koje sam im slao preko Malobabića.'
Inače, Malobabić je bio najbolji Dimitrijevićev agent za uspostavu veza sa južnim Slavenima i pripremanje nacionalne revolucije.
No, ni Dimitrijević, kao ni većina Srba,uvjeren je David Mackenzie, nije vjerovao da će sarajevsko umorstvo izazvati rat. Sve do austrijskog ultimatuma Srbiji su prevladavali razboritost i opreznost. Čak je i ultranacionalistički list Pijemont izbjegavao hvaliti sarajevske atentatore, smatrajući da je Principov čin posljedica ugnjetavanja u Bosni i Hercegovini
'Njegov je čin shvatljivo i prirodno pao baš na Dan svetog Vida(Vidovdan, obljetnicu Kosovske bitke) ali nitko u Srbiji ne veliča ono što je učinio'. Militaristički nadvojvoda, tvrdio je Pijemont, ignorirao je južnoslavenske težnje u Monarhiji. Hoće li njegova smrt dokrajčiti nepromišljenu politiku austrijskih militarista? Ili će Austrija popustiti demokratskim zahtjevima našeg demokratskog doba, ili će nestati' najavio je list.
- Budući da je Beč inzistirao da Srbi bezuvjetno moraju prihvatiti ultimatum u kojem su tražili da austrijski istražitelji provedu istragu na području Srbije, Srbi nisu prihvatili. Prihvatili su većinu zahtjeva ali su tražili da istragu u umorstvu provodu oni i da će kazniti krivce. Austrija na to nije pristala. Dimitrijević je shvativši da se sprema rat odmah krenuo da osigura mobilizaciju bez zastoja - piše u svojoj knjizi Mackenzie.
Potreba za dokazivanjem muškosti
Dimitrijevići su podrijetlom bili Cincari (Vlasi), narod iz Makedonije poznat po neiscrpnoj energiji i poslovnoj domišljatosti, objašnjava autor Apisovo porijeklo. Davši novorođenčetu na krštenju ime Dragutin, članovi obitelji iz Beograda su otišli u Kragujevac, gdje se nalazila jedina tvornica oružja u Srbiji. U tom provincijskom gradiću u srcu Šumadije Todor Dimitrijević, Dragutinov otac, i dva njegova brata, odreda limari, izrađivali su čahure za vojno streljivo.
- Malog Dragutina, koji je rastao s dvjema starijim sestrama, voljeli su i mazili svi u obitelji. Kad mu je bilo pet godina njegova odrasla sestra Jelena zaposlila se kao učiteljica u Kraljevu u južnoj Srbiji. Uskoro im se otac Todor razbolio i umro. Poslije Dragutin gotovo nikad nije spominjao oca, koji se, čini se, imao posve beznačajnu ulogu u njegovu životu. Jelena je majku, baku, sestru i malog brata dovela k sebi u Kraljevo gdje je on pošao u školu. Jelena je potom bila premještena u Niš, veći grad u jugoistočnoj Srbiji, gdje je dječak završio osnovno obrazovanje a srednje obrazovanje je započeo u niškoj klasičnoj gimnaziji.
Ambiciozni dječak bez oca, okružen ženskom ljubavlju i pažnjom, razvio je u sebi duboku potrebu da dokaže svoju muškost. Svaku školsku godinu završio je s najboljim ocjenama. Otvoren i pristupačan, odan i društven, imao je mnogo školskih drugova i dobro se slagao s nastavnicima. Njegova sestra se uskoro zaručila sa Živanom Živanovićem, političarom i pravnikom, a nakon vjenčanja u Nišu, cijela se obitelj preselila u Beograd. Živanović je svima priuštio sigurnost i udoban život - piše o ranom životu organizatora sarajevskog atentata autor knjige ' Apis: čovjek koji je izazvao Prvi svjetski rat'.
Kad je Dragutinu bilo 16 godina , u posljednjem razredu gimnazije odlučio je postati kadetom u beogradskoj Vojnoj akademiji. Ona je nametala strogu vojnu disciplinu i od svojih polaznika zahtijevala preciznost, ažurnost i urednost, osobine što ih je Dimitrijević pokazivao tijekom cijele svoje karijere.
Žene ga nisu zanimale
- Ni tada, a ni poslije, nije pokazivao osobito zanimanje za žene, kakao se prisjeća njegov svak ( muž od sestre u knjizi 'Iz života pukovnika D.D. Apisa). premda je volio žensko društvo, nikad pred članovima svoje obitelji nije očitovao želju da se oženi. Rano se posvetio vojničkoj karijeri, i stalno u društvu kadeta i časnika, već u dobi od 23 godine duboko zagazio u politiku i urotu. Čini se da nikad nije pomišljao na brak i zasnivanje vlastite obitelji. Sestrina obitelj mu je do kraja života ostala u središtu privatnog života. Njihov dom u Ulici Svetog Save bio je njegovo jedino boravište. Dragutin je bio blizak sa svim članovima obitelji i jako ih je volio, osobito sestrinu djecu s kojom je, još od svoje deset godine, zajedno rastao. Poslije mu je pak pisalo na polici životnog osiguranja: 'u korist djece moje sestre'. Njegova majka Jovanka tvrdila je da je po prirodi bio srdačan i nježan - opisiva Mackenzie privatni Apisov život.
Kako je bio blizak sa sestrom i njezinom obitelji tako je na sebe preuzeo brigu o svom nećaku Milanu Živanoviću. Više ga je volio i čuvao nego neki ljudi vlastitu djecu. Mladi Milan koji je ujaku u punoj mjeri uzvraćao pažnju, veliki dio života posvetio je nastojanju da opovrgne optužbe koje su protiv Apisa bile iznesene u Solunu
Časnik Vladimir Tucović, član Crne ruke i blizak Apisov prijatelj kazao je da kada ga je upoznao da je Dimitrijević već bio misteriozna osoba, čovjek na glasu da raspolaže tajnim moćima kojima može hipnotizirati ljude. Tu je mistiku više pothranjivala njegova romantična aureola nego on sam. Govorio je kratkim, brzim rečenicama, izbjegavajući dugačka i komplicirana objašnjena, prisjećao se nećak koji ga je obožavao. Njegove ideje, izražene jezgrovito, bile su jasne, precizne i dopirale su do srži stvari. Izrečene vrlo jednostavno, njegove su se riječi lako pamtile.
- Pažljivo je birao riječi, potvrdio je njegov drug, časnik iz glavnog stožera Nikola Aranđelović. Nikad nije govorio zapaljivo niti podigao glas, ali je budio interes svojih slušatelja. Znao je što i kako treba reći ne povrijedivši sugovornika. Na većinu je ostavljao dubok dojam svojim razboritim sudovima, čvrstim uvjerenjima i posvećenošću svojim dužnostima. Svakoga je ljubazno primao te ga pažljivo i strpljivo slušao. U opasnim i kriznim situacijama ostajao je vedar i staložen, čime je utjecao na druge. Najvećim opasnostima prilazio je optimistički i samouvjereno, rijetko druge kriveći za neuspjehe. U interesu vojske ili domovine znao je raditi i danju i noću. Imao je sve vrline istaknutog časnika glavnog stožera, potvrdio je Aranđelović - piše u knjizi Mackenzie
Nije pio alkohol, psovao i prostački govorio
Njegov nećak Milan Živanović tvrdio je da je prezirao bogatstvo i osobnu korist. Ni laskanje ni podmićivanje nisu ga mogli skrenuti s puta u koji je vjerovao. Za njega su interesi Srbije i njenog naroda bili ispred osobnih i obiteljskih poslova. Uvjeren da i njegovi rođaci trebaju sudjelovati u borbi za nacionalno oslobođenje i jedinstvo, nije ih htio zaštititi od opasnosti i žrtvovanja. Biti njegov prijatelj bilo je opasno. Značilo je to bez oklijevanja prednjačiti ondje gdje je opasnost bila najveća. Ali nikada od drugih nije tražio da sebe izlože opasnosti u koju se on sam ne bi upustio.
Živan Živanović, Milanov otac, osjećajno se prisjećao svog slavnog šurjaka. Tvrdio je da je imao toplo srce, bio razgovorljiv i rado se družio s ljudima. Volio je pričati viceve. Cijeli život bio je samo vodu i crnu kavu, nikad alkohol. Bio je pasionirani pušač i izbjegavao psovke i prostački jezik čak i kad je bio ljut ili podrugljiv. Ljubazno se odnosio sa poslugom pa su mu posilni i konjušari bili slijepo odani i godinama ostajali u njegovoj službi.
Dimitrijević je, stoji u Mackenzijevoj knjizi, bio neuobičajeno inteligentan i obrazovan. Govorio je i pisao francuski, nakon dugog boravka u Berlinu s lakoćom se služio njemačkim, a čitao je i ruski. U njegovoj kućnoj biblioteci bilo je mnogo vojnih knjiga na svim jezicima
Mnogo je znao, suglasan je i njegov nećak, ali djela su mu bila prije rezultat instiktivne revolucionarnosti nego hladnog političkog rezoniranja. Ipak, on nije ništa učinio pod utjecajem emocija. Sve velike odluke donosio je hladne glave, proučivši važne pojedinosti 'nosio je u sebi onaj neugasivi plamen revolucionarne kreativnosti bez kojega u svijetu ne bi bilo napretka'
Rehabilitiran nakon Drugog svjetskog rata
Dimitrijević je sudjelovao u nekoliko važnih bitaka u Prvom svjetskom ratu, u povlačenju Srba kroz Albaniju i u borbama na solunskoj fronti. Dimitrijevićeva skupina tada je već bila znatno oslabljena jer su mnogi njeni članovi poginuli.
- Srbijanska izbjeglička vlada u prosincu 1916. na grčkom otoku Krfu izdala je uhidbeni nalog protiv pukovnika Dimitrijevića i svih ostalih preživjelih članova Crne ruke. Optuženi su za veleizdaju i pokušaj atentata na regenta Aleksandra te u proljeće 1917. izvedeni pred Vojni sud u Solunu. Proglašeni su krivima, a presude su potvrdili i suci Visokog vojnog suda, uglavnom njihovi neprijatelji. Unatoč oštrim prosvjedima vođa srbijanske oporbe i saveznika Dimitrijević i dvojica njegovih bliskih suradnika, bojnik Ljubomir Vulović i civil Rade Malobabić, strijeljani su nedaleko od Soluna. Smrtne presude preostaloj šestorici optuženika bile su preinačene u zatvorske kazne.
U Kraljevini Jugoslaviji mnogo se raspravljalo o Dimitrijevićevoj sudbini i ciljevima Crne ruke, ali apsolutistički režim kralja Aleksandra ometao je svaki pokušaj rehabilitacije njega i njegovih istomišljenika. Radi uspomene na svog ujaka Milan Živanović je nakon II. svjetskog rata pokrenuo obnovu sudskog postupka. Ponovljeni proces 1953. posmrtno je Dimitrijevića i njegove suradnike oslobodio krivnje - objašnjava u knjizi Mackenzie.
Dimitrijević je strijeljan je 14. lipnja 1917. na Solunskom polju. Zadnje riječi koje je uzviknuo bile su: 'Živjela Velika Srbija!Živjela Jugoslavija!'