Unatoč porazu Kolinde Grabar Kitarović u prvom krugu, premijer Andrej Plenković predsjedničke izbore može iskoristiti kao fantastičnu priliku, gotovo kao alat da stranku napokon očisti nepotrebnog ultradesnog utega, da od HDZ-a trajno udalji sve one koji su na stranci proteklih godina pokušavali parazitirati i širiti ideje koje ni sa kojom suvremenom demokracijom ne bi trebale imati veze. Takvima, doduše, ni ranije nije bilo mjesto u ozbiljnoj politici, kamoli u parlamentu, no nije Plenković imao hrabrosti obračunati se s Culejem, Glasnovićem i sličnima.
POGLEDAJTE VIDEO:
Škori su u izbornoj noći hodočastili i Bernardica Juretić, Bosiljko Mišetić, svrstavanjem uz Miroslava Škoru opet su se u prvom redu dvorane “Lisinski” deklarirali Hasanbegović, Zekanović, a iz prikrajka vrebali Karamarko, Stier i Kovač. Mnogi iz te revizionističke bulumente, koja svoj program gradi isključivo na otvorenom ili prikrivenom neoustaštvu, ne bi imali prilike približiti se HDZ-u ni u Tuđmanovo doba, a valjda je i Plenkoviću sad jasno da se s njima trebao obračunati ranije.
Kolindu Grabar Kitarović, odnosno Plenkovića i HDZ, ipak bi u drugom krugu mogla ozbiljno nažuljati podrška jednog partnera koji se u sjeni predsjedničkih izbora proteklih tjedana i mjeseci ozbiljno zamjerio svakom iole normalnom čovjeku u zemlji. Ime mu je Milan Bandić, gradonačelnik je glavnoga grada, ali njegove najnovije afere, na čelu s kriminalnim adventskim kućicama i smjenom ravnatelja dječje bolnice Srebrnjak, potom i primitivni ispadi i napadi na novinare, jasan su signal da se tog političara treba kloniti i da njegova podrška može biti samo golemi minus. On ionako nema nikakva biračkog tijela koje može mobilizirati, a Bandićeva mala i klijentelistička sljedba možda odabranima donosi ozbiljnu financijsku korist, ali malo kome političku.
Dakle, s predsjedničkim je izborima Plenković istjerao stranačku oporbu i politički neuku desnicu na brisani prostor, ali si je isto tako na vrat natovario Bandića, koji je, u političkom očaju i želji da se po svaku cijenu izvuče od novih policijskih ili pravosudnih progona, spreman na sve moguće akrobacije i ucjene.
Predsjednički izbori Plenkoviću, a i mnogima u HDZ-u, moraju biti jasan pokazatelj još jednog odnosa snaga. Oni, naime, precizno pokazuju snagu desnice, one koja se ne libi koketiranja s ustaštvom, koja bi zabranjivala abortus i koja bi iz političkog prostora eliminirala srpsku nacionalnu manjinu. Ta snaga nije zanemariva, ali je nedvojbeno mnogo manja od prevladavajuće medijske percepcije, prema kojoj se čini da krajnja desnica predstavlja stalnu prijetnju političkoj stabilnosti zemlje. Ta je snaga u određenoj mjeri proporcionalna s brojem glasova što ih je dobio Škoro, možda za koji postotak manja, ali ne značajno. Puno je teže procijeniti je li rezultat Kolinde Grabar Kitarović proporcionalan onome s čime bi ozbiljan HDZ (ali doista ozbiljan, a ne stranka koja prihvaća podršku Milana Bandića i pušta likove poput Lovre Kuščevića na svoje predizborne skupove!), mogao ići u obračun sa SDP-om.
Plenkoviću je, dakle, glava iznad vode, on Škoru i njegovu ekipu može nazivati gubitnicima, ali ostaje činjenica da je prvu rundu uvjerljivo dobio - Milanović. Doduše, i za to Plenković može okriviti upravo ove desne, koji su prišli Škori i tako doista rušili HDZ-ovu kandidatkinju.