Moj Krešimir još se vodi kao nestao u Domovinskom ratu i tražim ga od 1991. Suprug je umro 1994. godine od žalosti za sinom i jedino sam ja ostala da ga tražim. Vjerujem da je još živ i nadam se da ću ga naći za života, govorila nam je 2016. godine Zagrepčanka Olga Papac. Tu rečenicu ponavljala je na svakoj obljetnici, na svakom druženju s obiteljima nestalih, u svakoj molitvi. Nije ga pronašla za života koji se ugasio u petak na polaganju vijenaca u Zagrebu. Kako nam je pripovijedala, svog Krešimira, sina jedinca, rodila je 27. 11. 1965. u zagrebačkoj Vinogradskoj bolnici. Nakon dvije godine školovanja u Križanićevoj ulici, Krešimir je završio Jezičnu gimnaziju i upisao fakultet.

- Volio je svoju domovinu i upisao se u HDZ još u onoj baraki. Jednog dana rekao je tati da ne može sjediti kod kuće dok mladiće poziva u obranu Hrvatske. Bila je to njegova odluka i pustili smo ga da ode. Došli smo mu drugi dan u posjet, pozdravili se ne misleći da se više nikad nećemo vidjeti. Samo sam ga ovlaš poljubila, bio mi je tako prekrasan u tom trenutku - suznih očiju prebirala je Olga po sjećanjima na posljednji susret sa sinom.

Dan kasnije Krešimir je otišao u Đeletovce, a kući je trebao doći nakon deset dana. No jedan od mladića koji je bio s njim na ratištu trebao je nekud ići pa mu je Krešimir prepustio svoj termin i nikad više nije došao kući.

- Čuli smo se telefonski, povremeno, i moji razgovori s njim vrtjeli su se uglavnom oko mojih upozorenja kako da okrene kapu da se ne vidi šahovnica. Šašavo, ali nekako sam mislila da će mu to spasiti život. Njegova postrojba postavljala je mine u selu Berak. Vrijeme je prolazilo, a mi smo malo pomalo saznali da je Krešimir ranjen u Slakovcima, gdje su se tenkovi razmještali između hrvatskih i srpskih sela - vraćala se Olga u prošlost. Pri svakom spomenu sina u oku joj je bljesnuo sjaj, a izborano lice preplavila nježnost.

- Sredinom studenog stigao je Međunarodni crveni križ i prijavila sam Krešimirov nestanak, napominjući im da ne znam je li živ ili mrtav. Prije odlaska na svaku razmjenu zvala sam sve brojeve telefona i govorila im da ga ne zaborave kad će tražiti. Nekako sam stalno imala osjećaj da ga netko pokapa, a ja ga otkrivam - priznala nam je Olga. Na svaku razmjenu zarobljenika dolazila je s fotografijom. I čekala sve do 1992., kad su joj rekli da je to zadnja razmjena. Informacije su bile oprečne. Jedni su joj govorili da su ga prepoznali s fotografije, drugi usmeno i pismeno svjedočili da su ga vidjeli deset dana prije izlaska.

- Jedan vukovarski branitelj tvrdio je da je Krešimira vidio na pregledu. Prepoznao ga je preko fotografije, iako nije znao kako se zove. Prezime Papac zazvonilo mu je kad je liječnik pozvao Krešimira. Okrenuo se i vidio ga na nosilima, što je i posvjedočio na Međunarodnom crvenom križu. Od 1998. godine svaki mjesec pišem pisma i šaljem na veleposlanstvo Republike Srbije, predsjednicima države, Vlade i Sabora, ministru branitelja, a od 1999. pišem Helsinškom odboru - rekla nam je Olga te dometnula:

- Ja vjerujem da je moj sin živ. Na početku sam pažljivo zagledala svakog hrvatskog vojnika i proučavala koliko ima sličnosti s Krešimirovim crtama lica i ponašanjem. Sad to više ne radim. Ja živim u ovom vremenu, iako mi je jedna noga u 1991. godini. Kao dijete sam ostala bez oca, čekala sam ga i nisam ga dočekala. Sad, nažalost, čekam sina. Hoću li ga dočekati, ne znam - tužno je rekla Olga.