Zrakoplovi i projektili stalno prelijeću krov naše kuće, neprestano čujemo eksplozije, nekad se od jačine i kuća trese. Pokušavam biti snažna zbog sina, ali strašno je. Bojimo se. Umorna sam, osjećam se dezorijentirano, prestravljeno, frustrirano, nemoćno...
Priča nam to Ukrajinka Olga Klochko (39), koja sa suprugom (34) i sinom (3) živi u mjestu devet kilometara udaljenom od Kijeva, glavnog ukrajinskoga grada koji već danima trpi strahovite ruske napade.
Većina iz mjesta je otišla, sigurno 70 posto ljudi, dodaje Olga.
- Mi smo ostali, ne znam više je li to ispravna odluka, sad više nije ni bitno. Samo želimo da ovo što prije završi. Maksimalno smo ujedinjeni, međusobno dijelimo hranu, lijekove, higijenske potrepštine i sve što je potrebno. Organizirali smo noćne straže, prikupljamo odjeću i kuhamo za vojnike koji prođu... Zajedno smo u ovom - ističe.
Mjesto u kojemu se nalaze, objašnjava nam, okruženo je s mnogo strateških objekata koje bi ruska vojska mogla napasti. U neposrednoj blizini su vodena brana i rezervoar.
- Zbog jako pjeskovitog tla ovdje nemamo podrum i nemamo se gdje sakriti. Ako nas Rusi odluče bombardirati, jedina nam je opcija pobjeći u spremnike, odnosno rezervoare vode. Ali tamo je samo moguće stajati, ne možete sjesti - zabrinuto nabraja.
Unatoč neprestanim napadima, detonacijama, stravi, užasu i smrti svuda uokolo, Olga s obitelji pokušava imati koliko-toliko normalnu svakodnevicu.
- Radim od doma, čistimo, kuhamo, čak se sa sinom igramo u dvorištu kuće. Kad čujemo eksplozije, kažem mu da su to jako glasni vatrometi. Pokušavam pred njim biti jaka jer djeca upijaju raspoloženje roditelja, ali navečer, kad zaspi, nerijetko se slomim i ne prestajem plakati - govori. Kako kaže, te kobne srijede, 23. veljače, zaspala je u jednom, a probudila se u drugom svijetu.
- U kojem nema mira - ističe Ukrajinka, kojoj su Rusi već jednom uništili život. Rodila se u Luhansku pa se s obitelji preselila u Uglegorsk. Kuće iz djetinjstva koju je sagradio njen djed nakon Drugog svjetskog rata sjeća se kao sretnoga mjesta, punog ljubavi, ukusnih palačinki i zagrljaja. No 2015. uništio ju je ruski projektil koji je sletio u dvorište dok se obitelj skrivala u podrumu. Posljedice ratnih razaranja ostavile su na njih posljedice. Olgina mama ubrzo se ubila, a tata je za samo tri godine preminuo od srčanog udara.
- Bili su savršeni Rusi i Ukrajinci, živjeli su u Donbasu cijeli život, pričali su ruski jezik i bili sretni prije nego što je Rusija odlučila ukrasti Donbas - ogorčena je Olga. Poručuje da je Ukrajina sad zadnja crta civiliziranog i demokratskog svijeta. Ako agresor prijeđe tu granicu, svi ćemo morati živjeti u divljem svijetu, gdje vladaju ludi, naoružani diktatori.
- Moja predivna Ukrajina je potpuno budna i jaka. To je naša zemlja! Ruske ubojice nisu dobrodošle - zaključuje Olga.