Ja sam Oleg Mandić, posljednji logoraš koji je kao slobodan čovjek, živ, napustio pakao Auschwitza, rekao nam je lani tihim drhtavim glasom otkrivajući lijevu podlakticu s tetoviranim brojem 189488 dok na računalu ispred sebe promatra tlocrt zloglasnog logora smrti iz kojeg je prije 79 godina samo čudom izašao živ.
U Auschwitz ušao sa 11 godina
Opatijac Oleg (89), novinar, pravnik i publicist, u proljeće 1944. godine je kao 11-godišnji dječak s majkom i bakom uhićen u Voloskom pokraj Opatije. Nakon riječkog sproveden je u tršćanski zatvor Coroneo, a odatle nakon dva mjeseca stočnim vlakom u Auschwitz gdje je dočekao Crvenu armiju i oslobođenje 27. siječnja 1945. godine.
Taj je dan poslije proglašen Međunarodnim danom holokausta. Oleg, uznik logora smrti, imao je sreće da odmah pri dolasku završi u logorskoj baraci, a ne u plinskoj komori i žeravici krematorijske peći. I danas pamti kako je proljetni miris jorgovana u vrtu svojega doma zamijenio mirisom smrti u Auschwitzu.
Mandić je za 24 sata otvorio dušu i vratio nas u najstrašnija vremena ljudske povijesti. Njegova priča je tužna, ali ima sretan završetak jer je još uvijek Mandić ostao živ i na kraju, kako sam kaže, imao sretan život. Ono što ga je odredilo za cijeli život i što ga prati ma gdje se skrivao jest činjenica da je bio posljednji dječak (imao je 11 godina) koji je živ napustio Auschwitz.
- Imao sam veliku sreću što sam u Auschwitz ušao u dobi od 11 godina, u godinama kada se formira čovjek. Kako sam tada imao takva iskustva koja samo možeš doživjeti u takvim logorima, kao nitko drugi na svijetu, odlučio sam biti vječni optimist jer sam znao da mi se više nikad ništa tako slično i loše ne može dogoditi u životu- rekao je Oleg Mandić za 24sata te dodaje kako je najgora epizoda u njegovom životu započela u rujnu 1943. godine. Italija je kapitulirala, u Rijeku dolaze Nijemci, a djed i otac tada dječaka Olega Mandića odlaze u partizane.
- Pretresli su nam kuću u Opatiji 15. svibnja 1944. , a mene, majku i nonu odveli su u zatvor u Rijeci. Tamo smo prespavali i ujutro su nas vlakom doveli u Trst u zatvor Conoreo - prisjeća se Mandić.
- Nekome je promaklo da imam 11 godina, pa sam završio s majkom i babuškom, kako sam zvao baku, jer su djeca do 10 godina razvrstavana s majkama. Morali smo se svući do gola i ostaviti sve svoje stvari, izuzev naočala kome su trebale. To je bila gomila ljudi, oko 2000, od čega su polovina bili žene i djeca. Dali su nam krpicu s ispisanim brojem i u redovima smo čekali da nas zavedu kao logoraše. Kod upisivanja mama se porječkala s pisarom, a on joj je rekao: ‘Pa ženo, znaš li ti gdje si? Ovo je Auschwitz, logor za uništavanje’. Ostali smo bez riječi. Ako smo do tada bili blesavi, tada smo shvatili gdje smo došli. Silne bodljikave žice, karaule i udaljeni dimnjaci krematorija prvo su nam upali u oči, ali to nam nije puno značilo jer smo mislili da je to dio neke industrije. Krenuli smo dalje, goli. Na prvom zaustavljanju su nas ošišali, a odraslima obrijali i stidne dlake dezinficirajući nas protiv ušiju. Mene su ošišali, a kako sam bio nizak, onaj koji me je dezinficirao umjesto da me namaže tom tekućinom po glavi, on mi je gurnuo glavu u tu kantu. Počeo sam urlati od bola i trebalo mi je deset minuta da mi se vrati vid - prisjeća se tog dana Oleg.
- Mi nismo bili svjesni da je to ključni trenutak. Jer muška djeca starija od deset godina trebala su ići u muški logor. I na rampi je odmah bila ta selekcija – muški na jednu, ženski na drugu stranu. Ja sam se držao skutiju moje majke i bake i ostao sam u ženskom logoru. Tek dva mjeseca kasnije otkrilo se da sam stariji i da bih trebao biti u muškom logoru. I tada se događaju fenomenalne stvari, da ti mozak stane. Kad mene pitaju, kako to da si preživio? Sreća je 80 posto. Ja sam imao sreću. Prva je što sam na rampi ušao, ne znajući, u grupu sa ženama, druga je bila u ta dva mjeseca što sam bio u ženskom logoru bila je jedna selekcija logorska gdje svaki pet red su vadili van i u krematorij vodili, jer je bio prenapučen logor pa su trebali smjesta raditi. Jasno da nisi znao što se događa i da je bolje stati na jedno mjesto a ne na drugo. Ja sam bio četvrti u redu, a svakog petog su vadili van. Treća sreća je bila da sam sada na liječničkom pregledu imao skoro 39 temperaturu, s oproštenjem skoro sam se uneredio od straha i jasno da temperatura se digla i sad u tom mjestu, dakle gdje se sistematizirano ubijalo, je nastala drama jer nisu znali šta sa mnom, jer ne mogu s temperaturom ići s jednog odjela na drugi. Poslije se prokužilo da takvih slučajeva nisu oni imali. Pa to je ustvari njih i zbunilo. Jer Nijemci su organizirani fantastično, oni imaju za svaku stvar predviđeno što i kako, ali ako im pošemeriš, ako se desi nešto što nije iz tog kalupa, onda pomalo gube glavu - rekao je Mandić kojeg su tada odveli do zloglasnog liječnika Mengele i to ako privremeno rješenje jer je nekome palo na pamet da su tamo dječaci stariji od 10 godina. Mengele je tamo radio svoje medicinske eksperimente na blizancima koji nisu ušli u pubertet.
- Ja sam dobio broj 189488 s crvenim trokutom, muški. Mama je dobila broj 82603, a babuška 82604, ženski. Židovi su imali svoje serije, a oni koji su dolazili na samo jedan dan u Auschwitz bili su bez broja i zbog toga nikad nije utvrđen točan broj žrtava. Nakon tetovaže brojeva na lijevoj podlaktici goli smo u nekom lancu išli na tuširanje. Iza te prostorije naišli smo na gomilu odjeće oduzete od drugih logoraša. Ta odjeća je po leđima imala široku uzdužnu crvenu crtu nanesenu običnom bojom. Svatko je uzeo nešto za sebe. Tu smo proveli cijeli dan i tek uvečer smo došli u baraku, naša je imala broj 8, te sam tako jednostavno postao i bio samo broj - 189488. U svakoj baraci bilo nas je 700. Spavali smo u kojama ili drvenim rupama. Tu nas je moglo stati 12. Uznici su spavali na način da su šestero imali glave u jednom, a drugih šestero u drugom smjeru. Spavalo se u istoj odjeći, a cipele su se koristile umjesto jastuka da ih netko ne ukrade. Krađa je bila dopuštena jer je to bio način preživljavanja, a inačica za krađu bila je ‘organizirati’ - govori Oleg.
- Između onih koji su sjedili na nužniku hodala je čuvarica, najčešće članica SS-a, s bičem u ruci. Ako bi netko, po njezinoj procjeni, predugo sjedio, opalila bi ga po guzici - kaže Oleg.
- Slijedilo je jutarnje prebrojavanje ispred baraka, a i dan je završavao isto takvim prebrojavanjem. Broj je morao štimati. Ako bi netko umro, mrtvog bi ga u kolicima dovezli. Stajali su u peteroredovima na prozivkama koje su trajale po pola sata, a katkad i satima zimi ili za jakog sunca ili kiše. Jednog kišnog dana satima smo stajali. Zbroj se nije podudarao. Jedna je uznica prespavala i bojala se prijaviti. Nakon sedam sati traženja našli su je i to je bila katastrofa. Kad su je se dočepali, batinanjem su je usmrtili pred nama. Najgore je to što nitko od nas tisuća i tisuća nije imao osjećaj samilosti za žrtvu čijom smo krivicom pola dana proveli u stavu mirno i pod kišom.... A što reći za majku koja je danima držala umrlo dijete na njedrima samo kako bi i za njega dobila porciju hrane - prisjeća se proživljenih užasa.
Oleg Mandić, uznik Auschwitza, bio je i na odjelu monstruoznog dr. Mengelea.
- Nakon dva mjeseca u ženskom logoru trebao sam proći liječnički pregled u ambulanti za prijelaz u muški logor jer su utvrdili da sam stariji od 10 godina. Doveli su me u ambulantu i posrećilo mi se. Imao sam temperaturu višu od 38. Valjda sam se uplašio i s tom temperaturom po njemačkim propisima nisam mogao prijeći iz ženskog u muški. Istodobno su tisuće ljudi ubijali na tome mjestu, a ja, klinac, nisam smio iz ženskog u muški dio zbog temperature. Apsurdna njemačka pravila. Vjerojatno sam zbog toga i preživio. Smjestili su me na odjel blizanaca dr. Mengelea. Tu je hrana bila bolja. Mislio sam da bi tu bilo dobro ostati. Služio sam se svim trikovima. Ne znam odakle mi to, ali sam znao da ako trljam termometar, mogu ga natrljati do željene temperature, ali je bilo loše ako si ga natrljao previše, 39 i više. Svaki dan je dolazio Mengele i nije mi tada izgledao kao čudovište. Blizanci su povremeno odlazili, rijetko bi se vraćali. Na kraju sam se opet stvarno razbolio, pa su me prebacili na zarazni odjel - ispričao je.
'Pomislio sam da mirno spava...'
No, ono što pamti kao možda i najgore iskustvo u logoru dogodilo se tada. S njim u sobi, u krevetu ležao je dječak, jedva da je napunio osam godina. Zvao se Tolja.
- Dijelio sam krevet s jednim malim Rusom. Ja sam imao 11, a on 7-8 godina. Sprijateljili smo se. Pričao sam mu o moru, plavim prostranstvima, a on meni o žitnim poljima. On je bio bolestan, drhtao, noću se znojio. Pokušavao sam mu pomoći koliko sam i kako mogao te se jedne noći prestao tresti. Ujutro sam pomislio kako napokon mirno spava. Tolja se zvao. Međutim, kad sam ga bolje pogledao, više nije imao prilike nikad se tresti. Svoj život je završio u mojem krevetu - prisjeća se. Nažalost, Tolja je tu noć umro.
- To je bio jedan od najbolnijih trenutaka u mojih osam mjeseci u Auschwitzu - govori Oleg prebirući po starim fotografijama iz Auschwitza koje odišu smrću. Dobio ih je za svog prvog posjeta logoru.
- Došao sam tamo i na fotografijama ugledao lice dječaka, svoje lice. Pitao sam šeficu muzeja za te slike, a ona mi je rekla da mene, dječaka s fotografija traže godinama. Snimila nas je ruska novinarska ekipa nakon što su s vojnicima ušli u logor - dodao je. Danas Oleg drži predavanja svjedočeći o okrutnostima u Auschwitzu.
- Zbog te žene svi smo mi stajali sedam sati vani, u blatu jer je ona prekršila pravila logora. Svatko od nas je bio svjestan da mu je život skratila i svatko od nas koji smo bili vani bi je rado bili ubili. Eto, na to vas dovede život u logoru. Živi se od jutra do mraka, a ljubav i moral ne postoje - rekao je te dodao kako u Auschwitz Birkenau nije bilo niti jedne jedine travke, jednog lista, drveta. Sunca također nije vidio jer je nebo bilo prekriveno gustim crnim oblacima krematorijskog dima. To je onda padalo na tlo.
'Nisu prljali ruke, a milijune su ubili'
- To je bila institucija za uništenje. To znači da je krajem 1942. nacistička vrhuška s Hitlerom željela uništiti milijune Židova, a mi ostali smo bili kolateralne žrtve. Holokaust nije bio samo progon Židova, nego progon svih protivnika. Nisu znali kako se na brzinu riješiti trupala, pa su sagradili krematorije. Njihovi eksperti su izračunali na koji način se 4400 trupala može riješiti u 24 sata. Palili su dva muška trupla s jednim ženskim, jer ženska tijela imaju više masnoće pa zajedno brže sagorijevaju. Monstruozno je da čovjek u 20. stoljeću osmisli industriju smrti. Ubijali su u rukavicama. Nisu prljali ruke, a milijune su ubili. To je horor da civilizirani čovjek svoja znanja usmjeri na to koliko i kako najbrže mogu sagorjeti trupla. Od ulaska do izlaska iz logora s mirisom smrti nismo se rastajali. Vidjeti ljude da odvode u smrt bilo je normalno. Neki su ubijeni u logoru tek što su došli tako da nigdje nisu bili ni zavedeni. Odveli bi ih na tuširanje i umjesto vode pustili im plin. Krajem 1944. logor je bio prebukiran i u jednom danu je bilo 100.000 logoraša, a normalno je bilo oko 90.000, pa je i to bio razlog za ubijanje. Nije im bilo dovoljno samo uništenje i ubijanje, nego su nacistički nutricionisti osmislili koliki broj kalorija moraš dati ljudskom organizmu da bi se u roku od 6,5 mjeseci samo od sebe ugasio. Crvena armija je 27. siječnja 1945. oslobodila Auschwitz i tada nas je bilo 4000. Devet dana ranije Nijemci su otišli povevši sa sobom 80.000 ljudi na poznati ‘marš smrti’. Baka, mama i ja ne bismo mogli hodati pod tim uvjetima pa smo nekako ostali. U logoru je ostalo 5000 ljudi, a za devet dana su došli Rusi i našli 4000 ljudi. Kako? U tih nekoliko dana tisuću ljudi je umrlo, istekao im je onaj ‘rok trajanja od 6,5 mjeseci - prisjeća se Oleg.
'Živi se od jutra do mraka, a ljubav i moral ne postoje'
- Nakon kratkog vremena prokužio sam da bi svakako bilo bolje da ostanem ondje, nego da me nekamo maknu, pa sam onda malo pomagao sreći. Recimo, ako trljaš toplomjer s nekom tkaninom pokazatelj temperature skoči. Samo, drama bi bila nastajala ako sam previše natrljao, onda je narasla do 40 stupnjeva, pa sam je morao vraćati dolje. Ako ništa drugo, tamo se bolje živjelo, jer i ono drugo u logoru se isto životom nazivalo, ali bolje je da se navodnike dadne na onaj život. Ovdje nije bilo fizičkog rada. Čak je i bijeloga kruha ponekad bilo. Nije bilo apela, prozivka zatvorenika, koja je obično počinjala ujutro, ljeti u četiri sata, zimi u pet i trajala nekada i satima, bez obzira na vremenske prilike - rekao je Mandić te dodao kako se jednog dana ipak ozbiljno razbolio, dobio je, naime, proljev i ospice.
Mama, baka i ja smo ostali. Rusi su stigli 27. siječnja i sjećam se kako je idućih dana počela invazija posjetilaca, svećenika, novinara, visokih oficira raznih vojski, političara. Mama i ja smo vrebali da vidimo nekoga tko bi nam mogao pomoći i da mu možemo reći da kažu Titu kako su tu i ljudi iz Jugoslavije i da je obitelj doktora Mandića živa u Auschwitzu.
Posljednji je napustio zloglasni nacistički logor
- Nono je primio vijest, telefonirao u Moskvu i tadašnji Staljinov zamjenik je odmah naredio da se u Auschwitz nađe obitelj Mandić, da se dopremi u Moskvu, a onda u Beograd. Crvena armija je s Međunarodnim crvenim križem evakuirala logor. Za to im je trebalo više od mjesec dana. Negdje 3. ožujka, zapovjednik logora je rekao: 'Meni je zadatak okončan, nema više nikoga, samo ste vi još ostali'. Tog dana, bilo je oko 12 sati kad su se vrata, dakle kapija Auschwitza za mnom zatvorila, a ja sam prešao u povijest- kaže Mandić na kraju priče koja je jedna od rijetkih dobila sretan kraj.
- Njemački sam učio prije logora, a usavršio ga tamo. Trebalo mi je 10 godina nakon rata da bih ponovno progovorio i riječ njemačkog. Spominjanje Auschwitza i bilo kakvih razgovora vezanih za taj dio mojega života bilo je dugo tabu. Bavio sam se novinarstvom, ali tek na desetu obljetnicu sam se osmjelio napisati članak o mojem iskustvu i nakon toga je sve krenulo, otvorio sam se - kaže Oleg dodavši kako ga je poljski predsjednik Walesa odlikovao za promicanje istine o Auschwitzu.
Oleg Mandić kaže kako mu je upravo okolnost što je bio u Auschwitzu omogućila da ima jako lijep život.
- Sretan sam jer znam i zašto, u svojoj glavi posložio sam kockice. Ja sam u 13. godini shvatio da mi se više ništa loše u životu ne može desiti. Tako nastupajući prema svemu i kaljuži koja je i mene dotakla, takav moj stav mi je omogućio da imam prekrasan život - pojašnjava pokazujući stotinjak pehara i medalja koje je osvojio te koje i dalje osvaja igrajući bridž.
Do sada je Auschwitz posjetio desetak puta, a odlazio je uvijek kad bi mu bilo najteže. Od dana kada je izašao iz Auschwitza Oleg Mandić (87) oprostio je sve zlo i posvetio svoj put ljubavi i dobru.