Tri zgrade sa 60 stanova, a u njima je živjelo oko 150 stanara, koji muku muče gdje će naći krov nad glavom. Prostor za postavljanje kontejnera nemaju. Kontaktirali smo petrinjski Komunalac, ali do zaključenja ovog broja nismo dobili povratne informacije. Sablastan prizor koji nas je dočekao ostavio nas je bez riječi.
POGLEDAJTE VIDEOVIJESTI:
Otvoreni prozori s razbijenim staklima iz kojih vire stvari, točno onako kako ih je potres “namjestio”. Popucali zidovi te ostavljeni i oštećeni namještaj odaju dojam kao da smo u ukrajinskom Pripjatu, a ne u gradiću koji je 50-ak kilometara od hrvatskoga glavnoga grada. Građani su ogorčeni, kažu kako su trebala dva mjeseca da ih svi zaborave.
Jedini službeni podatak koji ja imam je 2500 od Crvenoga križa, no kad god ga ja iznesem, netko ima potrebu demantirati to a da ne navede bilo koji broj, rekla nam je sisačka gradonačelnica Kristina Ikić Baniček.
No više udruga i izvora potvrdilo nam je da se broj ljudi koji su napustili Baniju penje do 6500, a samu Petrinju napustilo je čak 1500 ljudi. Ali mnogi od njih nisu se još odjavili i prijavili novu adresu, kažu nam sugovornici upućeni u problematiku. Iz Grada nismo mogli dobiti potvrdu te informacije. Najbolji prikaz napuštene Banije petrinjska je tržnica. Na njoj rade samo četiri štanda.
'U centru više nema nikoga. Strašno'
- Moramo raditi, život se mora nastaviti. Nema nam druge, jesti se mora. Posla nema, gdje će ljudi u ovoj nesreći kupovati na veliko. Ništa ne radi, a iselilo se jako puno ljudi. U centru grada skoro pa ni nema ljudi. Obnove nema jer još nije bilo niti rušenja. Ovo će sve trajati deset godina, a do tada u gradu neće ostati nitko. Nitko ne mari za nas. Ostavljeni smo i zaboravljeni. To je velika šteta za ovaj kraj. Imali smo rat, koji je bio katastrofalan za nas, ali ovo je gore. Mladih nema, ostali su samo stariji koji imaju neke mirovine i to je to. Proizvodnja je propala, nešto sitno je ostalo, i to jedva preživljava - govore nam kumice s placa. Pokraj njih se nalazi mladić Antonio Gadžić (24), koji se bavi prodajom cvijeća. On ne misli odustati.
- Prije potresa posao nam je doslovno cvjetao, ali onda se desila katastrofa. Imali smo u planu proširiti proizvodnju, ali sad se ne usudimo. Nije baš da ljudima u ovoj tragediji treba cvijeće. Ali neću odustati, želim ostati u Petrinji i želim se baviti ovim poslom. Uvjeren sam da će se grad obnoviti i da ćemo se moći vratiti u normalan život. Mladih u gradu više i nema, mnogi idu studirati u Zagreb i više se ne vrate. To me jako rastužuje, Petrinja može biti grad za svakoga. Mali je, ali ima sve što nam treba. Samo treba više inicijative i hrabrosti svih nas - kaže nam Antonio.
Osim njih, dva na štanda pokraj placa prodaju odjeću. Kažu da je prodaja nikakva i da Petrinja nije bila nikad praznija.
'Zarade više nemamo, samo troškove'
- A što da vam kažem? Nema nikoga, zarade nemamo, nešto da uspijemo pokriti troškove, ali daleko je to od onoga kako je bilo. Pa tko će kupovati?! Svi koji su radili napustili su grad. Malo se toga činilo u povijesti za Baniju, nismo prioritetni, a kad vidimo da se ni u Zagrebu nije krenulo s obnovom, onda i nama potonu sve lađe i nemamo baš nadu - ispričali su nam sugovornici s tržnice.
S tržnice smo se uputili prema glavnom petrinjskom trgu. Ondje su trajali radovi te su bageri rušili oronule zgrade, ali susjedi nisu bili zadovoljni. Kažu da sve ide presporo i da će se grad, ako ovako nastave, “početi obnavljati za najmanje deset godina”.
Najmanje brige je za ugostitelje. nismo radili zbog pandemije, a sad zbog potresa. propadamo
- Imam lokal u centru grada, moja kuća i kafić imaju crvenu oznaku jer zgrada do mene ima crvenu oznaku. Njegov je krov pao na moju ploču, koju je oštetio. Ja bih to obnovio, ali ne mogu dok se ne sruši susjedna zgrada. Jer i da obnovim svoje, ne mogu otvoriti zbog njega. To je apsurd. Nama je ovo izvor zarade, od njega se hrani osmeročlana obitelj, a ne radimo mjesecima. Pita li se itko kako je biti bez prihoda samo jedan mjesec. Zamislite onda kako je nama, koji skoro godinu dana radimo polovično ili nikako, što zbog korone što zbog potresa. Imam kuću u kojoj mogu biti, ali ne mogu ući jer susjedova svaki tren može pasti na nas. Još se trese, a svakom trešnjom otpadaju dijelovi zgrada ovdje u centru i nikog nije briga za nas. Svi se brinu da se lijepo zaradi na obnovi - kaže nam ljutiti ugostitelj.
Kontejnersko naselje se polako puni
Potom smo se uputili u kontejnersko naselje. Ondje su netom prije našeg dolaska postavili novi asfalt. Stanari naselja odmah su nas dočekali šalom: “Jeste došli poslikati rezanje vrpce?” Na novom asfaltu bezbrižno su se igrala djeca, većina se sramila, ali Lara (8) bila je najhrabrija i poručila nam: “Opet novinari... Joj”. Pitali smo je kako joj je u naselju i je li sretna.
- Ovdje mi je super, upoznala sam nove prijatelje, samo još da ne moram u školu. Nju baš ne volim, pogotovo kad je ujutro. Jedva čekam da završi da ne moram ići u nju - rekla je mala Lara. Njezina mama Martina dodala je da su u naselju dva tjedna i kaže da su zadovoljni smještajem.
- Ovdje imamo sve, samo nam fali kuhinja, ali hranu dobivamo redovno od Crvenoga križa. Naravno da nam nedostaje dom, ali što je tu je, bit će sigurno bolje - rekla je Martina.
Nedaleko od njih okupila se grupica žena koje su se glasno smijale. Otišli smo do njih. “Možemo li se pridružiti razgovoru”, pitali smo ih, na što smo dobili dopuštenje. Pitali smo ih je li to redovito ćakulanje.
Bolje da nam djeca budu sretna izvan države nego nesretna i nezadovoljna u njoj
- Ovdje je naša zona razgovora, sakupimo se ovako pa smijehom tjeramo svoje brige. Ionako ne možemo ništa promijeniti. Imamo crvene oznake, a za obnovu moramo sakupiti milijun papira i imati određeni novac, a ne znamo niti administraciju, a niti imamo novac, pa nam je draže smijati se svemu. Jedino nam je žao što se mladi iseljavaju, bojimo se za budućnost ovoga grada. Ali opet, bolje da su nam djeca sretnija vani nego nesretna u državi - poručila je vesela družina.
Dumbović nezadovoljan obnovom
Niti gradonačelnik Petrinje nije zadovoljan brzinom obnove.
- Sad nakon dva mjeseca jasno je da brzih rješenja u ovoj katastrofi nema niti ih može biti, da će obnova potrajati! Nisam zadovoljan jer još nismo ljudima pružili niti osnovnu sigurnost. Fali nam još oko 600 kontejnera. Država pomaže sporo, na kapaljku, a nama treba hitna i snažna reanimacija. Ovakvim tempom obnove grad će polako umirati - rekao je Dumbović.