Željku Kuzman (25) iz koprivničkog prigradskog naselja Reka, život nije mazio. Djetinjstvo je provela u nesređenim obiteljskim prilikama, a najosjetljivije godine u udomiteljskoj obitelji gdje je, kako kaže, našla ono najvažnije. Ljubav, razumijevanje i topli zagrljaj kad je to bilo najpotrebnije. Javnim istupanjem želi svoje iskustvo podijeliti s mnogim mladima s kojima se gorka životna sudbina poigrala kao s njom. 

- Postoji jedna izreka da je bolji loš kraj nego nikada kraja lošem. Takvo odrastanje je puno strahova, dilema i nesnalaženja, ali onaj koji poput mene dođe u obiteljsko okruženje gdje ga čeka ljubav i razumijevanje treba dati sve od sebe jer je to put ka lakšem izlasku iz traumatiziranih situacija - kazala nam je simpatična Željka, koju samo diplomski ispit dijeli od fakultetske diplome. 

S 13 godina brinula se o majci koja je tonula u alkoholnu ovisnost

Rođena je u Zagrebu, kao treće dijete. Za svoje biološke roditelje kaže kako su bili mladi i nisu se mogli nositi s obiteljskim obvezama. Sjeća se svađa i ružnih scena u prve četiri godine života. Otac je nakon razvoda otišao u Liku, a majka je pokupila troje djece i doselila se k svojoj majci. Ubrzo ih je napustila i otišla u Koprivnicu. Da bi nakon nekog vremena baka koja se nije mogla nositi s financijskim obvezama prodala stan i kupila kuću u Koprivnici, kako bi djeca bila uz majku. Starija sestra se udala kao i brat prije nje, a Željka je ostala s bakom i s majkom. Baka je ubrzo umrla. 

Ostala sama kad je majka umrla od ciroze jetre

- Majka je bila bez posla i krenuli su financijski problemi. Ona se nije mogla nositi s njima te je počela sve više tonuti u alkoholnu ovisnost. Imala sam 13 godina i brinula sam o majci koja nije mogla voditi skrb o sebi a kamoli o meni - priča Željka. Tražeći izlaz Željka je otišla u Centar za socijalnu skrb kako bi u udomiteljskoj obitelji potražila izlazak iz "paklenog kruga" jedino želeći poslati poruku majci da se trgne i potraži spas u liječenju. No, godinu dana kasnije majka je umrla od ciroze jetre, a Željka je ostala sama. 

Prvu godinu bila nemoguća

- Krenula sam u prvi razred srednje škole i željela sam živjeti sa sestrom misleći da je smještaj u udomiteljsku obitelj samo privremen. Prvu godinu sam se durila i bila gotovo nemoguća. No, moji novi roditelji su pokazali veliko strpljenje, ljubav i razumijevanje, tako da sam nakon prvog razreda koji sam završila s ocjenom dobar uvidjela, što oni meni daju, a ja ne prihvaćam. Ubrzo sam tetu i stričeka kako sam ih zvala prihvatila - kaže Željka dodajući kako su je nazvali Roki, po jednoj neposlušnoj i svojeglavoj kokoši. No, ljubav u novoj sredini je pobijedila i Željka je stričeka i tetu prihvatila kao biološke roditelje. Iako su imali i svoje četvero djece te još petero udomiteljske nije se osjećala nikakva razlika. 

Primili su me onakvu kakva jesam

- Toliko ljubavi, razumijevanja nisam imala nikada. Prihvatili su me onakvu kakva jesam. Sa svim manama i pozitivnim stranama ne pokušavajući me silom mijenjati, već kroz razgovore, savjete usmjeravati na pravi put. Kad mi je trebao zagrljaj uvijek su bili spremni na topli zagrljaj koji vrijedi više nego išta na svijetu. Znala sam da me netko voli kao svoje vlastito dijete i to mi je dalo sigurnost. Iz godine u godinu sam bila sve bolja učenica, a teta me polako, kao i sve ostale uvodila u volonterski rad - prepričava nam svoj životni put 25-godišnja Željka koja se u međuvremenu udala i napustila stričeka i tetu, ali živi u blizini i gotovo se svaki dan vide, jer tvrdi ne mogu jedni bez drugih. Nije zbog primjera roditelja strahovala od braka. 

- Iako jesam mamina kćerka, ja sam i svoja osoba i radim na svojim vrlinama i manama, jer samo tako mogu biti svoja - kaže ova hrabra djevojka. 

Sebe vidi u radu s mladim ljudima kojima treba pomoć

- Poručila bih svim mladima da volontiraju, jer sam vidjela da to obogaćuje život. Tako pomažete drugima ali i sebi. Trenutno radim na sedam volonterskih projekata vezanih uz udomiteljstvo. Iako ću uskoro diplomirati na tekstilnom fakultetu, sebe vidim u radu s mladim ljudima kojima je potrebna pomoć kao što sam ju i ja našla kod tete i stričeka na putu ka odrastanju. Čovjek ne može biti sretan ako su pokraj njega drugi nesretni. Sreća je učiniti drugog sretnim – kazala je na rastanku Željka, dodajući da nakon našeg susreta odlazi posjetiti svoju obitelj u kojoj je provela najljepše godine. O svom odrastanju počela je pisati knjigu.