Otišao je enfant terrible, nestašni dječak hrvatske oporbe, njegova bodljikavost Ivan Zvonimir Čičak. Bio je jedinstvena pojava na našoj sceni. Imao je jedinstven ego, prepoznatljivu osobnost, snažan karaketr i neobuzdan jezik, koji ga je često vodio u sukobe. Nasuprot većinskom mentalitetu, nije bio oportunist. Spojio je vatreno domoljublje, koje kod mnogih isklizne u šovinizam, s humanističkom vizijom hrvatstva. Njegova je kalvarija započela već u ranim danima.

U svibnju 1966. godine posljednjeg dana školske godine, odlukom Nastavničkog vijeća isključen je, zbog „ideoloških skretanja i nacionalizma“, iz gimnazije u Zagrebu i zabranjen mu je nastavak školovanja u bilo kojoj od srednjih škola bivše Jugoslavije. Kažnjen je zbog školske zadaće iz hrvatskoga jezika na temu: „Nad razastrtom kartom moje domovine“. "Vremena su se promijenila" napisao je.  "Danas sam slobodan. I nikada neću zaboraviti da kilometri ne predstavljaju razliku. I nikada neću zaboraviti povijest. Možda je auto-put od Ljubljane do Gevgelije simbol onoga što se zove SFRJ! To je naša otadžbina. Možda će jedan auto-put Moskva – Berlin – Pariz – Atena biti simbol države koja će se zvati Europa. Ali dovijeka će mi moja domovina biti najdraža.“ No kako je te godine pao Ranković pa je režim malo prodisao, njegova ustavna tužba je usvojena i mogao je nastaviti školovanje da bi 1969, dobio nagradu kao najbolji govornik na Sveučilištu.

Bio je sjajan govornik; imao je rečenice dugog luka koje su se slijevale kaskandno, jedna za drugom, bez digresija i zbunjujućih rukavaca. Radili smo zajedno u Danasu 1992. godine – sjećam se da je tekstove diktirao, uglavnom iz glave. Za to je trebala vellika vještina, samouvjerenost – nije ih čitao ponovo prije tiskanja, kontrolirao i prilagođavao, bilo je "što na umu to na drumu". Na ta usta nije bilo moguće staviti brnjicu. Bio je nalik na Matoša, koji je govorio kako se posvađao s devedeset posto Zagreba, a s onih deset posto s kojih nije, već hoće...

U jednoj svađi s njim, Stjepan Mesić kazao je kako bi Čičak "zavadio i sve četiri noge pod stolom, a ne samol ljude koji sjede za stolom". Nije ga htio poslati za ambasadora u Srbiju, "jer bi tamo izazvao Treći srpski ustanak". "Zagrebački Ciceron", kako ga je nazvao The Economist, 1970. postaje prvi nekomunistički student prorektor na Sveučilištu. Otprilike u ovo doba 1971. godine na njegovu inicijativu studenti su pokrenuli dvotjedni opći štrajk na Zagrebačkom sveučilištu.  Bio je to događaj koji će konačno pokrenuti reakciju režima, pa je 12. prosinca 1971. uhićen, zajedno s Budišom, Paradžikom, Dodigom i Bruno Bušić. Nakon toga izbile su masovne studentske demonstracije, koje su ugušene uz upotrebu nasilja. "Treba im dati po leđima", kazao je Tito. Čičak je osuđen na tri godine strogog zatvora, koji je izdržao u najstrožoj kaznionici, u Lepoglavi. Zabranjen mu je i javni nastup tri godine nakon izdržavanja kazne. Sve do demokratskih promjena, izdržavao se izradom torbica,  zdržavajući obitelj s petoro djece, a onda je ušao u HSS i aktivirao se kao novinar i kolumnist, da bi vremenom preuzeo Hrvatski helsinški odbor, jednu od ključnih organizacija koje su se bavile zaštitom ljudskih prava, što je devedesetih i dvijetisućitih bio prilično nepopularan posao.

Ali, Čičak se nije bojao. "Prve kolumne" čitamo u njegovoj biografiji, "objavio je 1990. u Slobodnom tjedniku, kojeg je napustio nakon što su mu odbili objaviti poznati tekst o Franji Tuđmanu pod naslovom „Anđeo sa đavolskom dušom“, koji je potom objavljen u riječkom Novom listu. Koncem 1990., pred televizijskim kamerama javno se oštro sukobljava s Tuđmanom i njegovim gledištima upravo zbog tog članka. Sredina u kojoj nema demokratske tradicije zaprepaštena je Čičkovom „drskošću“ da se suprostavi „Vođi i Ocu Domovine“. Posljedica toga su burne reakcije Tuđmanovih sljedbenika. Zanimljivo je da je među inicijatorima kampanja bila i skupina katoličkih svećenika, koji su napisali peticiju protiv Čičkovih stajališta i objavili je u „Glasniku“ vladajuće Tuđmanove stranke. Čičkovi stavovi izazivaju i prijepore unutar HSS-a i Tuđman uspijeva organizirati prelazak gotovo cijelog izvršnog odbora HSS-a u HDZ. Da bi oslabio njegovu djelatnost i utjecaj stranke, Tuđmanov je režim potaknuo organiziranje nekoliko frakcija u Hrvatskoj seljačkoj stranci. Prozrijevši tu namjeru i želeći ujediniti stranku, Čičak daje ostavku na mjesto njenog predsjednika..."

Bio je jedna od inicijatora pokretanje mađunarodnog suda za ratne zločine, suprotstavljao se masovnim deložacijama devedesetih, čineći "svojom bodljikavošću" ovu zemlju boljom i progresivnijom.  Ako neka redakcija nije htjela objaviti njegov tekst, napuštao ju je i tražio drugu. Imao je kičmu. Pisao je u ST-u, Danasu, Slobodnoj Dalmaciji,  Nacionalu, Novom listu, Jutarnjem. 

Zoran Milanović odlikovao ga je Veleredom kralja Dmitra Zvonimira s lentom i Danicom za izniman doprinos neovisnosti i cjelovitosti Republike Hrvatske te izgradnji i napretku hrvatske države. Kao kolumnist godine nagrađen je 1992. nagradom Stefanel; 1998. g. dobiva prestižnu nagradu Bruno Kreisky koja se dodjeljuje za zaštitu i promicanje ljudskih, a istu nagradu je 1995. dobio Nelson Mendela. 1999. g., Srpsko kulturno društvo „Prosvjeta“ nagradilo ga je nagradom Sveti Sava, za poseban doprinos u zaštiti ljudskih prava srpske nacionalne manjine.  Zbog velikog angažmana i silne strasti koju je ulagao u sve što je radio, počeo je pobolijevati.

Pregorio je i možda nije pretjerano reći da je sagorio za Hrvatsku u kakvu je vjerovao - zemlju slobodnih i ravnopravnih ljudi.
Zadnjih godina se povukao na svoje seosko imanje u Mariji Gorici, na kojemu je uživao u poljoprivredi,  proizvodnji vina, džemova i sokova.