Na današnji dan, prije 99 godina, objesili su Jovana Stanisavljevića, poznatijeg kao Čarugu. Bio je razbojnik koji je pljačkao na prostoru Slavonije i Like za vrijeme i nakon Prvoga svjetskog rata. Povodom obljetnice objavljujemo naš feljton iz 2019. godine.
Iza Čaruge i Kola gorskih tića ostalo je 12 mrtvih glava. Imao je bezbroj ljubavnica. Umirući, pod vješalima je viknuo: „Zbogom, narode. Čaruga putuje!“ On je otputovao. Legenda je ostala...Donosimo vam feljton o Čarugi čija je banda četiri godine sijala smrt po Slavoniji. Ubijao je, zavodio, fascinirao, pljačkao i užasavao...
Ispust duše
Krvnik Hart, Prpića je držao za noge čitavih pet minuta, dok su se izdišućem čovjeku tresla koljena i ramena.
POGLEDAJTE VIDEO:
Za to vrijeme srušila su se prenapučena i preopterećena visoka drvena sjedala na lijevoj strani, a neki gledatelji popadali su na zemlju.
'U tome sablasnom trenutku pukao je razuzdani smijeh koji sam usporedio s glasanjem hijena', zapisao je tamničar.
- On je gotov - oglasio se ravnodušnim glasom krvnik Mauzner, na što se na na nj izbezumljeno obrecnuo gradski fizikus dr. Bogdan Heštera. Zagrmio je:
- Vi ne znate vješati. Sramota! To nije vješanje, to je šinteraj!
Ne odgovorivši mu, Mauzner ga podrugljivo prostrijeli pogledom. Liječnici su ustvrdili da je Prpić Veliki umirao u hropcu predugih dvanaest minuta. Radnici su potom drvenim preklopnim paravanom zaklonili vješala, a onda mi je gospodin Marković odaslao nijemi znak da je došao red i na Čarugu.
Informator ovako prikazuje događaj:
– Ej, Jovo, treba da se ide. Prpić je gotov – rekao mu je čuvar ušavši u ćeliju.
– A kako se ponio? – upitao je harambaša.
– Junački.
– Znao sam ja to – rekao je ponosno Čaruga. Nije imao prilike čuti Prpićeve riječi, prema kojima je on „žrtva Jove Čaruge“. Čuvar mu ih nije prenio. Možda ih nije ni čuo.
Zatim su mu svezali ruke. Čaruga se smiješio.
U momentu kad je trebalo krenuti iz ćelije, opazio je da mu je prsluk raskopčan.
– ? molim vas, nemojte da idem raskopčan, skopčajte mi to – zamolio je stražu.
Ovi su ga poslušali.
– Tako – rekao je pa dodao:
– Dajte i kaput, ovo gornje dugme zakopčajte.
Potom je, smiješeći se, krenuo iz svoje ćelije.
'Evo novci pope, neću da budem pokopan bezimen'
Ispred vrata ga je dočekao pravoslavni svećenik Lazar Bogdanović.
– Kako ide, pope? – upitao ga je Čaruga.
„Božji sluga, smeten nemarnim pristupom osobenjaka, koji će domalo ispariti s ovozemaljskih prostora, ne znajući što da mu pametno uzvrati, zapjevuši molitve za prosvjetljenje i spas duše skorašnjega pokojnika, kome ne silazi pozerski osmijeh“, napisao je Šarić. Gazeći put sudskoga dvorišta, Čaruga drugi put zapanji svojega dušobrižnika. Zavuče vezanu ruku u džep hlača i izvuče snopić novčanica, bilo je bar petstotinjak dinara.
– Uzmite ove novce, oče proto, i zapjevajte mi opijelo na sahrani na Aninu groblju. Dašto, uz ono što izgovorite o pokojnima: Tijelo predajemo zemlji, pepeo pepelu, prah prahu... Prije molim vas, svakako podsjetite moga oca Proku, koji će me preuzeti i prenijeti mi tijelo do kapele da mi na križ napiše ime i prezime. Neka to učini, mada baš nisam bio lik za primjer i ugled i nisam živio neporočnim životom pravednika iz svetih knjiga. Činio sam brojna nedjela koja bih zaboravio. Na nevolju, moje drskosti i bezobrazluci uvijek su bježali minutu-dvije prije mene, tako da ih nisam mogao zauzdati. No kakav god da sam bio, koliko god posrnuo u grijeh i to što nisam bio uzor vrline i oličenje dobrote, ipak nipošto ne želim biti pokopan kao bezimen – jer takvi ne počivaju mirno!
– Ali crkva ne pokapa osuđene na smrt – spetljao se pop.
– To nije zapisano ni u jednome crkvenom zakonu. Znam da crkva ne služi obred samoubojicama. Ali ja nisam samoubojica jer mene će, protivno mojoj volji, ubiti država. U tome je razlika, oče proto. Nije preporuka za vas što to ne lučite. Prema tome… – poučio ga je Čaruga svisoka. Osjetio se dašak nelagode, ali je pop, nakon mukloga nećkanja, primio darodavčev novac i rastreseno ga spremio.
'Čaruga – koji se i ovoga puta ponio po narodnoj: plati pa klati – od prvoga dana vlastelinski je trošio na sve što mu je dopuštao zatvorski režim: probranu hranu, slastice, najskuplje cigarete, kozmetiku, kavu i cvijeće. Ranije mi se tužio da su ga, za pretresa nakon uhićenja u Vinkovcima, „izbunarili“ (fakinski se izrazio u pomanjkanju prikladnije riječi) za oko tisuću dinara, ali nije dokučio tko je oblizao prste njegovom lovom. Pomislio sam o tim, dvaput ukradenim parama: kako došle, tako i ošle', piše Šarić.
U dvorište je ušao Čaruga kao i Prpić u pratnji svećenika, žandara i tamničara g. Dane Drakulića. Uputio se čvrstim korakom prema vješalima.
Kad se pojavio u dvorištu, netko je urliknuo: – Živio!
Neki su povik prihvatili, drugi se nasmijali.
'Krvniče, činite svoju dužnost!'
Smijeh mu se umrtvio i on se vratio korak unatrag kad je, problijedjevši kao krpa, uočio paravan koji je pokrivao beživotno tijelo njegova zamjenika.
Šok ga je, međutim, kratko držao i on se namah raskravio. Nesputano je nastavio s ulogom vilenoga harambaše bez mane i straha, koji je pun sebe, koji čak i nadomak vješala prkosi svijetu, kao da želi pokazati kako pojam smrti pristaje uza nj.
Čaruga, povučen navijačkim poklicima, častio je širokim osmijesima nazočne, suvremenu presliku rulje iz arene koja je žedna krvi oborenim palcem presuđivala da pobjednik proburazi mačem pobijeđenoga suparnika. A ovdje su, u Osijeku, i oni koji se žele osvjedočiti da će bauk konačno platiti ceh pravdi za svoja neopisiva zlodjela. Na toj osvetljivoj strani, u najvećem broju, okupili su se rođaci, prijatelji i sumještani najbogatijih slavonskih Cigana, Steve Šajna i njegova bratića i prvoga susjeda Todora iz sela Poreča.
Prije više od pet i pol godina, posljednjih dana listopada 1920, Kolo gorskih tića napalo je i vrletno opelješilo njihove obiteljske kuće. Do strahotne boli pretukli su ih skupa sa ženama, umorivši Stevina starijega sina Ivana, koji je, privučen užasnutom tom vriskom svoje majke Marije, uletio da zaštiti roditelje.
Pop Lazar povuče rubove naplecka i približi križ Čarugi:
Ti si, Jovo, rođen u čestitoj i uglednoj seoskoj kući, u koju su svraćali naši najpoznatiji ljudi..
– To je točno - potvrdi Čaruga.
– Kuću si ti osramotio – neočekivano mu spočitne pop Lazar.
– Pa što sada mogu – samo što ne jaukne Čaruga.
– Počinio si strašna djela i čeka te strašna smrt na vješalima.
– Nije to baš tako strašno.
– Kad te Bog udario svojim bičem, pozivam te da se pokaješ – grmio je pop.
– Dobro – ravnodušno uzvrati Čaruga.
Pop vjerojatno shvativši da je odjezdio predaleko u kuđenju osuđenoga na konopac, užurbano mu nasloni križ na usta i Čaruga ga bezvoljno poljubi.
Predsjednik suda Panta Popović odluči da se riješi popa i stavi točku na i: – Jovane Stanisavljeviću, nad vama će se sada izvršiti smrtna kazna.
– Znam to – reče Čaruga i smijući se sve jače, okrene se popu koji je molio: – Jest, tako je, oče! Sve ja to znam!
Iscrpljen od Čarugina glumatanja, predsjednik g. Popović pospješi kraj igre pozivom krvniku Mauzneru:
– Predajem vam Jovana Stanisavljevića da nad njime izvršite smrtnu kaznu! Krvniče, činite svoju dužnost!
Mauzner ga ulovi za mišice i brzo izgura do stepenika kako bi zapriječio Čarugu da nešto kaže i tako rastegne vrijeme. A on, sada već klecavih nogu, uzdrhti kad je stao podno vješala.
– Gospodine, ja nisam krivac vašoj smrti – izrekne svoju frazu krvnik i vještinom kauboja koji na rodeu vitla lasom, prebaci mu uže oko vrata.
– Klanjam se, gospodine – rekao je Čaruga Mauzneru, okrenuvši se potom svjetini:
– Zbogom, narode, Čaruga putuje!
Do kraja života brinuo o svom brendu
Bila je to njegova zadnja podvala. Da je ubijen u borbi kao Božo Matijević, neko vrijeme o njemu bi se pričalo i onda bi sjećanje zamrlo. Da je osuđen na zatvorsku kaznu, ne bi se rodila legenda tih dimenzija: stari, pretili, bolesni Čaruga izazivao bi više samilosti nego strahopoštovanja. Ali on je osuđen na smrt i to najtežu – na smrt vješanjem, pred golemom publikom i Čaruga, stari režiser, ne pripušta priliku: on od svoga odlaska odlučuje napraviti najveći komad ikada viđen na ovim prostorima. I pogađa: nije način na koji je živio taj koji ga je učinio besmrtnim nego upravo način na koji je otišao s ovoga svijeta.
Nikad ni jednom razbojniku prije ni poslije nije tekla tako atraktivna odjavna špica.
Kralj Aleksandar jednom je pobjesnio jer je masa naroda, umjesto svečana dočeka njegova veličanstva na osječkom kolodvoru, otišla vidjeti kako 'žandari vode Čarugu'. A on je i od vlastitog vješanja napravio reality show.
U svakoj sekundi svoje kriminalne egzistencije Jovo Stanisavljević Čaruga bio je savršeno svjestan važnosti javne predodžbe o sebi. Bio je prethodnica mafijaša devedesetih, uz jednu važnu razliku – on je radio protiv države, a oni za nju. Ljubi Zemuncu, Arkanu, Bagariću, 'ugled' su gradile tajne policije – ili su im bar zdušno pomagale – Čaruga ga je stvorio sam. I nitko ga, stoljeće kasnije, nije uspio nadrasti; on je razbojnički Tito, koji se svake sekunde svoga života, sve do konopca, brinuo o svom brendu.
Tamničar Šarić ovako opisuje zadnje sekunde njegova života: 'Čaruga podigne glavu i opazivši zabrađenu ženu na krovu pošte, namigne joj i nasmiješi joj se. Mislim da ga je s tim posljednjim osmijehom život već počeo napuštati'.
– Sad – zapovijedi Mauzner Hartu, koji na to izmakne stube ispod Čaruginih nogu, stisne mu bradu i nos da ne otvori usta i isplazi jezik. I krvnici drže do svoga poimanja savršenosti.
Čarugino je srce kucalo još 13 minuta.
Na suđenju Prpiću Malom, koji će na vješalima u Zagrebu završiti tri godine kasnije, ustanovljeno je da je i on bio među 3000 ljudi koji su gledali egzekuciju u Osijeku. Možda je baš on, onako sitan, bio zamaskiran u bakicu... i gledao kako torzo njegova idola visi o konopcu.
Deset minuta lelujale su Čarugine noge u lakiranim cipelama, dok je sjeverac s Drave vitlao uvelo lišće i zgužvane papire.