Veru Pajor (71) sreli smo uz rub ceste u Donjoj Brckovštini, na križevačkom području, kad je u utorak poslijepodne sa skromnim zavežljajem u ruci hodala od susjeda prema svojoj kući. Išla je od susjeda kojima je pomagala u spremanju kukuruza.
- Meni ljudi pomažu, a ja se nastojim na svaki mogući način odužiti. Donekle me zdravlje služi i onda mogu pomoći. Tako uglavnom provodim dane kad je vrijeme lijepo, jer od 920 kuna socijalne pomoći ne bih mogla preživjeti – govori skromna žena.
Već 10 godina živi sama, a obiteljsku kuću koja je bila u derutnom stanju brat je srušio nakon smrti majke. Vera i njezina majka nekako su živjele i uređivale bivšu staju za život. Bez ikakve gorčine priča da nikome nije zavidna. Iako se s bratom dogovorila da će u nekadašnju staju uvesti struju, on to nije učinio.
Ne ljuti se na njega jer se razbolio i ima svoju obitelj. Pokazuje nam dvije prostorije koje su odijeljene zavjesom. Jedna služi kao kuhinja u kojoj su štednjak na drva i skroman namještaj, a u drugoj su dva rasklimana kreveta. Vera spava na jednom, dok je drugi prazan od majčine smrti.
U “kući” koja nema više od 50 kvadrata je i mali sanitarni čvor, no nije u upotrebi jer nema struje. Vera nema ni vode jer bunar u dvorištu ne može koristiti bez hidrofora pa vodu nosi od susjede.
- Susjeda Slavica i njezina kći Katarina puno mi pomažu. Ponekad mi u svojoj perilici operu rublje i jako sam im zahvalna. Da mi je struja, ja bih se preporodila. To mi je životni san, jer kad dođe zima, moram s kokošima u krevet – slikovito govori Vera.
Noći su joj posebno teške.
- Želja mi je da navečer mogu nešto pročitati uz svjetlo žarulje, a ne kao sad uz svjetlo s mobitela ili svijeće. Imam tranzistor, ali me tri baterije stoje 43 kune - rekla je.