Na početku je bilo "mogu što hoću". A sada smo došli do "Hoću što mogu".

Andreja Plenkovića od prvog ulaska u Banske dvore prije sedam godina pratio je prijeteći odjek njegove izjave da sad može raditi što hoće, a u godinama koje su slijedile izgrađivao je status neupitnog vladara i dominantnog političara s autokratskim tendencijama koji je eutanazirao HDZ, pokorio Hrvatski sabor i ovladao institucijama.

No sada ga neki članovi oporbe žele prikazati gotovo kao lutka na koncu. Kao osobu koja radi ono što može, a ne ono što hoće. Ono što mu daju da radi, a ne što on želi napraviti.

"Nije najjači u HDZ-u"

"Sada je potpuno jasno, nakon što Plenković nije imao snage smijeniti ni Barbarića ni Filipovića ni državnog tajnika za energetiku, da on nije taj koji je najjači u HDZ-u", izjavila je prije nekoliko dana Sandra Benčić. "Jasno je da je Plenković HDZ-ov PR premijer, a da zapravo konce unutar HDZ-a vuče drugi. Politički, Plenković bi profitirao da ga je odmah smijenio, no evidentno on nije predsjednik HDZ-a, već je to netko drugi".

Nije objasnila tko bi to bio, ali Nikola Grmoja bio je nešto konkretniji.

"Andrej Plenković pod potpunom je kontrolom Pave Vujnovca", izjavio je zastupnik Mosta, apelirajući na predsjednika Vlade "da bar malo pokaže da ima vlast i utjecaj u Hrvatskoj".

Znači, od najmoćnijeg političara Plenković je došao do figure koja nema ni vlast, ni utjecaj u Hrvatskoj.

Znači li to onda da nema ni odgovornost?

Javna amnestija

Oporba je najednom promijenila ploču. Godinama je optuživala Plenkovića da uzurpira svu vlast, a sada ga optužuje da nema vlast. Godinama je tvrdila kako Plenković zasjenjuje sve institucije, sve ministre, sve stranačke kolege i sve političke protivnike, a sada upozorava da on nema gotovo nikakav utjecaj.

Jučer je bio glavni krivac, a danas nije ni za što kriv. 

Od pisanja optužnice došli smo gotovo do amnestije.

Jer Plenković ne odbija smjeniti Franu Barbarića sa čela HEP-a zato što on tako hoće, već zato što ga ne može smijeniti. Pa tako ispada da on hoće samo ono što može.

Ruše s trona

Oporba time želi Plenkovića spustiti na nižu razinu političkog hranidbenog lanca. Srušiti ga s pijedestala. Potencirati njegove slabosti, a na taj način poslati poruku HDZ-u i oporbenim biračima.

Ako je Plenković postao slab, to može poslati signal opoziciji unutar HDZ-a - onoj koja je za Benčić "najjača u HDZ-u" - da je vrijeme da krene u rušenje predsjednika stranke. To može istodobno biti i određeni signal članovima i biračima HDZ-a koji respektiraju snažnog, neupitnog i nedodirljivog vođu, a ne ucijenjenog slabića i tuđu marionetu.

Međutim, koju bi poruku oporba radije plasirala uoći izbora: da je Plenković autokrat ili lutak na koncu?

Koja bi poruka više motivirala oporbene birače da izađu na izbore i sruše HDZ s vlasti? 

Strah ili prilika?

Tradicionalno, strah od autokrata bio je veći motivator za pobunu protiv HDZ-ove vladavine. Međutim, oporba je dosad pobjeđivala jedino slabe HDZ-ove lidere, Jadranku Kosor i Tomislava Karamarka, kao i HDZ koji je ostao bez predsjednika 2000. godine.

Po toj logici, slabi i ucijenjeni Plenković bio bi lakša meta za oporbu od snažnog, nedodirljivog i autokratskog Plenkovića koji "može što hoće".

Stoga ostaje vidjeti hoće li oporbene stranke uspjeti motivirati svoje birače širenjem straha od svemoćnog Plenkovića ili nuđenjem šanse za rušenjem slabog Plenkovića.