Vukovar je i tad, kao i danas, bio specifičan. Svaki dio grada funkcionirao je za sebe. Način na koji smo organizirali obranu nije funkcionirao. Sajmište je, primjerice, imalo dosta srpskog stanovništva. Počeli smo se organizirati već sredinom 1990. Sastalo se nas desetak i počelo planirati obranu ako dođe do rata.
POGLEDAJTE VIDEO: Prve granate na Vukovar pale su u kolovozu 1991.
Svojim novcem kupili smo nešto oružja, u tajnosti smo kopali rovove i utvrde. Za zapovjednika tadašnjeg našeg odreda postavili smo Branka Solina, a ja sam bio njegov zamjenik. U listopadu nam je Glavaš iz Osijeka poslao 600 komada pušaka, no u Vukovar je došlo svega stotinu. Ostalo su uzeli Vinkovci. Mitnica je dobila tek šest. Dvije smo uzeli Solin i ja.
Taj kalašnjikov bio mi je jedino oružje do pada grada, prisjeća se Zdravko Komšić s Mitnice. Zapovjednik 1. satnije svoju je Mitnicu branio do zadnjeg dana, a onda završio u logoru, u kojemu je proveo devet mjeseci. Nakon postavljanja službene obrane Mitnice, za zapovjednika je postavljen Ivan Šoljić, a za njegova zamjenika Pilip Karaula. Zapovjedništvo nad 3. satnijom dobio je Matija Mandić.
- Obrana Borova naselja obezglavljena je nakon pogibije Blage Zadre. Lužac pada 2. studenog. Borovo naselje odsječeno je od Vukovara. Na Sajmištu pada ulica po ulica. JNA i četnici izbijaju na Vatrogasni dom, kreću prema Vodotornju i odsijecaju Mitnicu od bolnice. Mi i dalje držimo svoje položaje, ali vidimo da je kraj. Dijelimo zadnju municiju. Na Mitnici je u skloništima od tri do četiri tisuće ljudi, većinom civila. Razmišljamo o proboju, ali ne možeš otići bez naroda.
Zapovjednik Šoljić kaže da im ne želi pasti živ u ruke i kreće s Ivanikom preplivati Dunav. Žele doći do Plavne i onda za Mađarsku. Nisu isplivali. Bilo je to 2. studenog. Mladi Jastreb postavlja mene za zapovjednika obrane Mitnice.
Odlučujemo se za pregovore s JNA. Oni traže Jastreba, ali ne znaju da njega više nema u Vukovaru. Svim položajima javili smo da idemo na pregovore, a tko se ne slaže, neka ide u proboj, samo neka jave, da nam ne padnu linije - ispričao nam je Karaula.
Ujutro 18. studenog na pregovore se uputio sa Zdravkom Komšićem i Matijom Mandićem.
- Odlučili smo mijenjati nas vojnike za sve civile i tražiti za njih slobodu. Pregovore vodimo s pukovnikom JNA Nebojšom Pavkovićem, koji će kasnije postati prvi čovjek Miloševićeve vojske i haški osuđenik zbog zločina na Kosovu. Pregovaramo na imanju Goldsmith. Skupljamo se kraj Veterinarske stanice, civili i vojska. Idemo prema groblju, tu se branitelji razdvajaju od roditelja i žena. Civili odlaze, a nas odvoze na Ovčaru, u hangar u koji su kasnije dovezli i ranjenike iz bolnice. Njih su dva dana kasnije ubili na Ovčari. Mi na Ovčari provodimo jednu noć. Sve su nam uzeli. Imamo sreće što je oko nas samo vojska JNA, ne i četnici.
- Čitavu noć čuvaju nas transporter s upaljenim svjetlima i vojnici s puškama. Činilo se da se oni boje više nas nego mi njih. Sutradan dolazi vojna policija i Međunarodni Crveni križ. Popisali su nas, stavili u autobuse i odvezli u Mitrovicu - prisjetio se dana pada Pilip Karaula, zadnji zapovjednik Mitnice. Na Mitnici se predalo 182 branitelja s oružjem.
Karaula je potom proveo devet mjeseci u logoru, kao i Komšić.