Hrvatska je država u kojoj su novinari i mediji često na udaru tužbi. Značajan dio tih tužbi je prepoznat kao snažan pritisak na slobodu medija i novinarsku profesiju, te služe kao sredstvo za ušutkivanje novinara i medija. Pritisnuti zahtjevima često abnormalno visokih naknada šteta za navodno nastale štete, te prijetećih golemih sudskih troškova, mnogi mediji odustaju i zaziru od vjerodostojnog i slobodnog izvještavanja i objektivne kritike eventualnih negativnih javnih politika, te spornih postupaka moćnih pojedinaca i institucija. 

To je jedna od najvećih prijetnji demokraciji, slobodnom društvu i medijskom pluralizmu. Stoga  u posljednje vrijeme neki poduzimaju napore kako bi osvijestili javnost i vladajuće strukture, te pravosudni sustav u štetnost takve pogibeljne prakse.  

Među najaktivnijima u tome su Hrvatsko novinarsko društvo, krovna udruga medijskih profesionalaca u Hrvatskoj, te Centar za demokraciju i pravo Miko Tripalo, neprofitna i nestranačka organizacija  osnovana radi promicanja demokratskih ideja i  vrijednosti u Hrvatskoj, ostvarivanja vladavine prava i poticanja europeizacije hrvatskog društva i politike. Inače, CMT je nazvan po Miki Tripalu, jednom od najistaknutijih i trajno uvažavanih osoba u hrvatskoj javnosti u posljednjih pet desetljeća, a koji je  bio političar, aktivist, reformator, disident, novinar, autor i doživotni zagovornik razvoja pluralističkih i društveno-pravednih institucija te je vjerovao u ideju Hrvatske kao moderne, pravične, demokratske države i ravnopravne članice europske zajednice naroda. Da je živ, Miko Tripalo bi se zasigurno i osobno borio protiv ozbiljne ugroze demokracije kakvu predstavljaju SLAPP tužbe.  

Možda bi u tom smislu djelovao zajedno s HND-om, koji je, uz provođenje i objavljivanje rezultata redovne godišnje ankete o tužbama protiv novinara i medija (koja donosi zastrašujući rezultat od 752 tužbe teške 4,1 milijun eura) – zajedno s Centrom Miko Tripalo uz potporu Zaklade Pravda za novinare (Justice for Journalists Foundation) proveo opsežnu analizu 1333 presude protiv medija i novinara donesenih u razdoblju od 2016. do 2023. godine. Ustanovljeno je kako alarmantno velik broj: više od 40 posto svih predmeta, temeljeno na analizi Centra, nosi barem jedan tzv. SLAPP-indikator, a među tim predmetima, Centar je mišljenja da njih više od polovica sadrži nekoliko, odnosno više od samo jednog indikatora koji upućuje kako se radi o takvoj vrsti tužbe kojoj je podmukli cilj otupiti oštricu kritičkog novinarstva i novinara, te njihovo marginaliziranje i neutraliziranje s medijske i javne scene.  

Nerijetko u tome i uspiju, jer novinari sa svojim skromnim ili jedva ikakvim primanjima, često bez valjane pravne zaštite, bivaju ozbiljno ugroženi, a na udaru je im je i osnovna egzistencija, i njih i njihovih obitelji,  zbog plaćanja dosuđenih odštetnih zahtjeva i  troškova nerijetko predugih sudskih procesa.  

Inače, SLAPP je kratica od  Strategic lawsuit against public participation odnosno Strateška tužba protiv javnog sudjelovanja, a definira se i kao sudska tužba s ciljem cenzure, zastrašivanja i ušutkavanja kritičara tako da ih se optereti troškom pravne obrane dok ne odustanu od kritike ili protivljenja. Ta kratica ujedno podsjeća na englesku riječ za pljusku ili šamar, a jer takva tužba najčešće ima učinak prijetećeg i  ponižavajućeg šamaranja novinara i medija koji se usude u svojim novinarskim radovima kritizirati moćne osobe iz javnog života i politike.  

Stoga je ovaj projekt Centra Miko Tripalo i HND-a, nazvan Borba protiv SLAPP-a u Hrvatskoj, od izuzetne važnosti za hrvatske medije i demokraciju. Ciljevi ovog projekta su bili i jesu: omogućiti jasan i transparentan uvid u stanje sudskih odluka protiv novinara i medija u Hrvatskoj, podići svijest javnosti o razmjerima SLAPP-ova i njihovim negativnim posljedicama, te ponuditi donositeljima odluka i pravosuđu u Hrvatskoj preporuke za smanjenje SLAPP-ova. Analiza koja se provodi u sklopu projekta osmišljena je kako bi se detektirali SLAPP-ovi i identificirali trendovi u tužbama protiv novinara i medija u Hrvatskoj, što će novinarima omogućiti izradu istraživačkih priloga o SLAPP-u, a temelju analize i reakcije javnosti na medijske članke, Centar Miko Tripalo i HND će predložiti i zagovarati preporuke politike za borbu protiv problema SLAPP-a u Hrvatskoj. 

Dakle, u razdoblju od sedam godina obuhvaćenih istraživanjem primjetno je da se neki trendovi ne mijenjaju. Prevladavaju parnični (građanski) postupci u kojima se tražila naknada štete isplatom u novcu, a u većini slučajeva potražuju se relativno visoki iznosi. Posljednjih sedam godina tužitelji su jednako tako nerijetko pokrenuli više parničnih postupaka protiv istog tuženika, a nekad bi u paketu pokrenuli i kaznene postupke zbog povrede ugleda i časti. Nerijetko je riječ o vrlo moćnim osobama iz redova vladajućih političkih stranaka, a vrlo često, što se smatra posebno negativnom i štetom pojavom, su oni koji novinare tuže sudovi, suci ili istaknute osobe iz pravosudnog sustava. 

U ovom tekstu nastojat ćemo približiti javnosti neke od dosadašnjih rezultata ovog opsežnog, dugotrajnog i vrlo zahtjevnog projekta o kojemu će nam nešto više reći Ivana Zeljko, pravnica (odvjetnička vježbenica u uredu odvjetnika Aleksandra Joksovića) i suradnica Centra Miko Tripalo, koja je istraživačica na ovom projektu zajedno s voditeljem Nevenom Matesom, članom Centra,  Vanjom Mladineo, izvršnom direktoricom, Hrvojem Nemetom, tajnikom Centra Miko Tripalo, te Melisom Skender, tajnicom Hrvatskog novinarskog društva.  

Naša sugovornica Ivana Zeljko inače radi kao odvjetnička vježbenica kod odvjetnika Aleksandra Joksovića, te ima iskustvo s građanskim pravom, trgovačkim pravom, pravom društava, kaznenim i upravnim pravom. Napisala je dva znanstvena rada iz područja građanskog procesnog prava u koautorstvu s prof.dr.sc. Alanom Uzelcem i jedan s dr. sc. Jurajem Brozovićem, a koja su objavljena na Međunarodnom savjetovanju “Aktualnosti građanskog procesnog prava - nacionalna i usporedna pravnoteorijska i praktična dostignuća”, Pravnog fakulteta u Splitu. Tijekom studiranja je dvije godine volontirala u Pravnoj klinici (jedinica Pravnog fakulteta u Zagrebu koja pruža besplatnu pravnu pomoć građanima), Centru za demokraciju i pravo Miko Tripalo te Hrvatskom pravnom centru. Sada je, osim angažmana u Centru, volonter i u Hrvatskoj udruzi za medijaciju. Tijekom studiranja je nagrađena dekanovom nagradom za društveno koristan rad u akademskoj i široj zajednici i posebnim priznanjem „Iva Sever“ za dobrog duha Pravne klinike. Osim toga, bila je član udruge studenata prava „Alimenta“ u svojstvu koordinatora financija. 

Iz kuta novinara i onih koji su se imali prilike susretati sa slučajevima u kojima se od tijela lokalne i državne uprave, a pogotovo pravosudnog sustava, nastoje dobiti podaci koji bi inače trebale biti slobodno i javno dostupni, poznato je kako je to vrlo često dugotrajan, iscrpljujući i težak, umalo nemoguć zadatak, a nerijetko rezultira – neuspjehom. Stoga je prvo pitanje koje smo postavili Ivani Zeljko bilo kako je u tome Centar uspio... 

Ključno za ovaj projekt je bilo doći do relevantnih podataka iz kojih bi se mogla obaviti valjana analiza pojave SLAPP tužbi u Hrvatskoj. To sigurno nije bio lak zadatak...Prvo pitanje se nameće: kako ste uspjeli doći do tako velike baze podataka potrebnih za analizu? Nije poznato da je ikome u Hrvatskoj do sada to uspjelo... 

Centar je započeo prikupljanje sudskih odluka podnošenjem zahtjeva za pristup informacijama sukladno Zakonu o pravo na pristup informacijama Ministarstvu pravosuđa i uprave koji je nakon toga proslijedio zahtjev Centra svim sudovima u Republici Hrvatskoj. Nakon prosljeđivanja zahtjeva, odgovori sudova i njihova praksa su bili neujednačeni. Naime, neki sudovi su bez odgode i ažurno dostavili tražene sudske odluke, dok je bilo primjera sudova koji ili nisu odgovorili ili su odbijali/odbacivali zahtjeve. Razloga za odbijanje ili odbacivanje zahtjeva je bilo raznovrsnih. S jedne strane, neki sudovi su smatrali da se na njih ne odnosi Zakon o pravu na pristup informacijama, već isključivo Sudski poslovnik, dok je na drugima problem bio nedostatak ljudi, resursa, dislociranost spisa i drugi razlozi za dostavu tražene informacije. Od onih sudova koji su dostavili tražene sudske odluke, neki su ih anonimizirali, dok drugi nisu. Na kraju, Centar je naišao na razumijevanje Ministarstva pravosuđa i uprave koje nam je dostavilo najveći dio zatraženih podataka za analizu. 

Sljedeći zadatak je bio iz tako dobivene opsežne građe izdvojiti tužbe koje su eventualno bile motivirane namjerom za zastrašivanje i ušutkivanje novinara i medija. Pri tom vam je pomagao i alat, odnosno zbir tzv. SLAPP indikatora, elemenata karakterističnih za takve tužbe. Što su to SLAPP indikatori? Kako se može razlikovati tužba kojoj je cilj pritisak na medij i novinara od 'obične' tužbe, nazovimo je tako... 

U stručnoj javnosti ne postoji jedinstvena definicija SLAPP predmeta, slijedom čega definiranje određenog sudskog predmeta kao SLAPP predmeta često predstavlja složen zadatak. Za potrebe projekta Centar je definirao određene tzv. SLAPP indikatore, to jest pokazatelje koji ukazuju na to da bi određeni sudski predmet koji se vodi pred sudom mogao biti očigledno neosnovan ili zlonamjeran postupak čiji bi cilj mogao biti stvaranje cenzure prema mediju ili novinaru ili stvaranje tzv. odvraćajućeg učinka na treće osobe. Takav postupak je sam sebi svrha. 

Centar se prilikom definiranja tzv. SLAPP indikatora prvenstveno oslonio na europsku pravnu stečevinu i novo usvojenu  Direktivu (EU) 2024/1069 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. travnja 2024. o zaštiti osoba uključenih u javno djelovanje od očito neosnovanih tužbi ili zlonamjernih sudskih postupaka ("strateške tužbe usmjerene protiv javnog djelovanja"), kao i druge radove i izvještaje u stručnoj javnosti. 

Sukladno navedenome, Centar je analizirao pojavljuju li se u određenom predmetu sljedeće okolnosti: tužitelj je moćan pojedinac, lobij, korporacija i/ili državno tijelo te podnosi tužbu protiv tuženika koji je izrazio kritiku i/ili prenio određenu poruku o pitanju koje je od javnog interesa te istovremeno neugodno tužitelju, tužitelj ima snažniji, primjerice financijski ili politički, položaj od tuženika (napomena da se ne mora uvijek raditi o neravnopravnom položaju). 

Nadalje, postoji li prekomjerna, neproporcionalna ili nerazumna narav tužbenog zahtjeva ili njegovog određenog dijela, postoji li relativno visok tužbeni zahtjev, odnosno suviše visoko naznačena vrijednost predmeta spora. Naime, što je veća vrijednost predmeta spora, to su veći odvjetnički i sudski troškovi. 

Je li tema sudskog postupka radnja koje se odnosi na javnu participaciju tuženika glede neke teme koja je od javnog interesa, postoji li više sudskih postupaka koje je pokrenuo tužitelj podnošenjem tužbi ili se radi o povezanim subjektima u svezi sa sličnim pitanjima ili uznemiravanjem, zastrašivanjem ili prijetnjama tužitelja ili njegovih zastupnika, jesu li iz sudskih odluka razvidne određene procesne taktike koje se primjenjuju u zloj vjeri, primjerice odgađanje sudskog postupka (odgađanja ročišta); stvaranje nerazmjernih troškova za tuženika u postupku na način da se očito suviše visoko naznačuje vrijednost predmeta spora; biranje najpovoljnijeg suda. Također, jesu li u sudskom postupku predloženi dokazi koji nisu nužno potrebni za predmetni postupak, već su isključivo predloženi kako bi se odugovlačio predmetni sudski postupak ili kako bi se povećali sudski i odvjetnički troškovi. 

Navedena analiza predstavlja složen zadatak jer, čak i ako određeni predmet sadrži SLAPP indikator, navedeno ne mora značiti da se zaista radi o SLAPP predmetu, već legitimnom postupku. Međutim, što je iz određenog predmeta vidljiv veći broj indikatora, to se sa većom vjerojatnošću i sigurnošću može zaključiti da se u određenom slučaju radi o SLAPP predmetu. 

Koliko su prema vašem mišljenju SLAPP tužbe doista prijetnja za demokraciju i slobodu medija u Hrvatskoj? Imate li spoznaja da su neki mediji i novinari odustali od svog rada pritisnuti upravo sudskim tužbama i nerealno visokim odštetnim zahtjevima tužitelja i sudskim troškovima. Naime, u pravilu, neovisni mediji i slobodni novinari su najčešće oni koji se u svojem radu usude preispitivati djelovanje moćnih čimbenika u društvu, no zbog nedostatka podrške i skromnih financijskih mogućnosti nisu u stanju nositi se s eventualnim presudama koje traže plaćanje visokih odšteta, pa to nerijetko može značiti i gašenje takvih medija i trajno odvraćanje novinara od bavljenja tim pozivom... 

Pravno gledano, SLAPP tužbe mogu predstavljati prijetnju za demokraciju i slobodu medija u Republici Hrvatskoj jer iste neposredno ugrožavaju pravo na slobodu izražavanja koje je zajamčeno ustavnim i međunarodnim pravom. To je pravo koje uključuje slobodu iznošenja informacija i kritika o temama koje su od javnog interesa. Sloboda izražavanja kao takva ne omogućava samo pluralizam stavova i mišljenja, već je i presudna za ostvarenje pravne, društvene i političke participacije građana u određenoj državi. 

S tim u vezi, cilj tzv. SLAPP tužbi, odnosno predmeta, upravo se odnosi na sprječavanje medija prilikom ostvarenja njihova prava na slobodu izražavanja te informiranja javnosti o temama koje se odnose na participaciju građana u političkoj, pravnoj i društvenoj sferi demokratskog društva. Naime, tužitelji/privatni tužitelji, očito neosnovanim i često zlonamjernim sudskim postupcima, nastoje koristiti sudske postupke kako bi spriječili aktivnosti koje su od javnog interesa. Međutim, osim svrhe sprječavanja, cilj takvih postupaka je utjecati i na ostale aktere u društvu na način stvaranja tzv. odvraćajućeg učinka u odnosu na objavljivanje informacija u javnosti koje su od šireg javnog interesa. Često su u takvim postupcima tužitelji moćne osobe ili organizacije (političari, suci, moćne korporacije, odnosno trgovačka društva i dr.), dok su na strani tuženika novinari, glavni urednici, aktivisti, organizacije civilnog društva i dr. Uz nerijetko postojanje odnosa neravnoteže, postoji i problem financijske prirode, s obzirom na to da tužena strana ne raspolaže uvijek jednakim ili sličnim financijskim i drugim resursima. 

Rezultati vaše analize upućuju i na činjenicu kako su veliki broj tužbi protiv novinara i medija podizali i suci, odnosno visoki dužnosnici iz pravosuđa. O kojem se broju tužbi radi, s obzirom na podatke koje ste vi dobili? Je li istina da značajan broj takvih tužbi završi ishodom u kojem sudovi donesu presudu kojom kolege suci izađu kao pobjednici u slučaju? Ili su brojke drukčije? Kakvu poruku javnosti šalju takvi slučajevi u kojima suci tuže novinare? Je li takva praksa uopće prisutna u državama s razvijenijom demokratskom kulturom? 

Od 1.330 sudskih odluka koje su analizirane tijekom ovog istraživanja, kod njih 18 je tužitelj u parničnom postupku, odnosno privatni tužitelj u kaznenom postupku bio sudac. Ne radi se o velikom broju tužbi per se u odnosu na ukupan broj sudskih odluka koje smo analizirali. Međutim, evidentno je da i taj broj može znatno utjecati na sudsku praksu u tom području kao i na reputaciju sudstva u cjelini.  

Važno je navesti da same Smjernice za tumačenje i primjenu kodeksa sudačke etike, koju je donijelo Vijeće predsjednika svih Sudačkih vijeća, ističu kako se od sudaca očekuje da se suzdrže od odgovora na javne kritike. 

Analizom 18 sudskih odluka u kojima su suci bili tužitelji koji su tražili naknadu štete isplatom u novcu, nije prevladavala presuda kojom su tužbeni zahtjevi bili usvojeni u cijelosti. Najčešći slučaj je bio da se tužbeni zahtjev usvajao djelomično ili se odbijao. Međutim, činjenica je da se često radilo o visokim iznosima naknada štete koji su se zahtijevali te da se na taj iznos, kao vrijednost predmeta spora, vežu odvjetnički i sudski troškovi. Dakle, ne treba zanemariti da za tuženike, makar je evidentno da je tužbeni zahtjev neosnovan, cijelo trajanje postupka predstavlja određenu neizvjesnost i veliki strah od potencijalnih troškova u slučaju da tužbeni zahtjev bude usvojen.  Pogotovo kada je s druge strane kao tužitelj sudac. 

Nažalost, čini se da je Republika Hrvatska specifična u odnosu na ovo pitanju te je GONG u Europskom parlamentu već upozoravao da je Republika Hrvatska jedinstvena u Europi po broju tužbi protiv novinarki i medija koje podižu suci. 

Koliko mi je poznato, u svojim analizama došli ste i do spoznaje kako su neke osobe podizale veći broj tužbi protiv više medija i novinara, ili pak seriju tužbi protiv istih novinara i medija. Kako je prema vašim saznanjima bio ishod takvih tužbi? Jesu li u njima sudjelovale i osobe iz tzv. visoke politike?  

Tako je. Prilikom analize, evidentirano je nekoliko osoba za koje bi se mogao upotrijebiti naziv koji se koristi u stručnoj javnosti: tzv. „serijski tužitelj“. Serijske tužitelje nije uvijek lako utvrditi, ali može ih se prepoznati ako se radi o učestalo podnesenim tužbama protiv medija ili novinara. Štoviše, navedeno se može utvrditi komparativnom analizom više sudskih odluka te ako se u njima ponavljaju isti ili slični navodi te zahtijevaju iste ili približne visine iznosa navodno nastalih šteta. Dakle, postoje osobe koje učestalo podnose tužbe protiv različitih medija, a postoje i osobe koje podnose tužbe na temelju istog činjeničnog događaja protiv više medija. Moguće su različite kombinacije. 

Rezultati nisu ujednačeni, slijedom čega tuženicima, odnosno medijima i novinarima, najveći problem može predstavljati neujednačena sudska praksa i ta neizvjesnost koju mediji mogu imati u smislu hoće li sudac vidjeti u konkretnom slučaju radi li se o SLAPP tužbi.  

Kod tzv. serijskih tužitelja bilo je različitih osoba, uključujući i osoba koje su obnašale političke dužnosti. 

Postoje li, prema vašoj procjeni, naznake da neki serijski tužitelji to čine i radi značajnijih suma novca kojeg dobiju u tim sporovima? Može li se praksa serijskih tužbi protiv novinara na neki način pravno onemogućiti? 

Nije lako identificirati koji su točno motivi tužitelja za podnošenjem tužbi kojim traže naknade štete isplatom u novcu, odnosno je li to zaista legitiman postupak ili se želi postići efekt cenzure i tzv. odvraćajući efekt ili se u tome vidi određena lukrativnost. Određenom broju tužitelja je novac vrlo vjerojatno motiv za podnošenjem takvih tužbi. Pogotovo ako i oni sami imaju jači financijski položaj pa ne razmišljaju o tome što će biti ako im tužbeni zahtjev bude odbijen i ako budu trebali naknaditi troškove postupka protivnoj strani. 

Ovdje je ključna uloga sudstva, slijedom čega je neophodno posebno educirati suce o SLAPP tematici. Suci su ti koji vode postupak i upravljaju njime te su dužni provoditi procesnu disciplinu. Iz nekih sudskih odluka se točno vidi kada su suci posebno educirani u ovoj tematici te upoznati s relevantnom praksom Europskog suda za ljudska prava glede zaštite prava na slobodu izražavanja. Iz sudskih odluka drugostupanjskih sudova, odnosno županijskih sudova razvidno je da često smanjuju dodijeljene naknade šteta od strane prvostupanjskih sudova. 

Jesu li u Hrvatskoj suci dovoljno upućeni u i upoznati s činjenicom o značajnom broju SLAPP tužbi? Smatrate li kako bi bolja educiranost sudaca o SLAPP tužbama dovela do prakse pri kojoj bi takve tužbe za koje se utvrde da imaju značajan broj spomenutih SLAPP indikatora bile odbačene na vrijeme, te se takvi sudski procesi ne bi ni pokretali, a SLAPP tužitelji bili odvraćeni od olakog pokretanja sličnih tužbi protiv medija i novinara?  

Makar je tema SLAPP-a već dulje vrijeme poznata, pogotovo ako se uzme u obzir slučaj novinarke, gđe Daphne Caruana Galizie koja je, u trenutku svoje smrti, imala u tijeku preko četrdeset sudskih postupaka koji su bili pokrenuti protiv nje od strane drugih fizičkih i pravnih osoba te su i danas, nakon njezine smrti, neki od predmetnih postupaka u tijeku, ova tematika je tek u posljednje vrijeme postala zaista aktualna u punom smislu te riječi zbog donošenja tzv. ANTI Slapp Direktive. 

Edukacija sudaca o posebnosti SLAPP postupaka je jedna od ključnih preporuka Centra. Naime, ne mora se kao ultimativno rješenje za sve predviđati nova zakonodavna izmjena, već suci i sad imaju neke, zakonom predviđene, procesne alate koji su im pri ruci kako bi efikasno i bez odugovlačenja vodili postupke i provodili procesne discipline. Suci trebaju spriječiti stranke koje svojim pravnim radnjama nastoje odugovlačiti postupke i povećati troškove. 

- Premda u Hrvatskoj to nije rezervirano samo za SLAPP slučajeve, jedna od dodatnih otežavajućih okolnosti za tužene novinare i medije je i ta da takvi sudski postupci traju i nekoliko godina, a ima i slučajeva gdje se to rasteglo na više desetljeća. To dodatno opterećuje tužene  novinare, te im izaziva strah i nespokoj od  neizdrživo visokih sudskih troškova u slučaju da izgube parnicu. Osim toga, u tom razdoblju, realno strahujući za svoju egzistenciju i posao, novinari nerijetko postaju oprezniji i suzdržaniji u svojem radu. Postoje li mogućnosti ili mehanizmi da se ovakvi slučajevi tužbi protiv novinara i medija rješavaju u što kraćem roku? Možete li nam navesti primjere nekih dugotrajnih sudskih postupaka te vrste? 

Direktiva (EU) 2024/1069 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. travnja 2024. o zaštiti osoba uključenih u javno djelovanje od očito neosnovanih tužbi ili zlonamjernih sudskih postupaka ("strateške tužbe usmjerene protiv javnog djelovanja") predviđa pravne mehanizme u cilju ranog odbacivanja takvih tužbi. Međutim, ona se primjenjuje samo u slučajevima s prekograničnim implikacijama te predstoji čekati hoće li hrvatski zakonodavac preuzeti rješenja iz Direktive i za nacionalne predmete. 

Istina je da predmeti u Republici Hrvatskoj općenito dugo traju, što predstavlja problem za sebe koji se nastoji riješiti, slijedom čega je od izuzetne važnosti osigurati pravne mehanizme u kojima bi novinari i mediji već u ranoj fazi postupka mogli isticati sucu da se radi o očito neosnovanom i/ili zlonamjernom sudskom postupku koji je sam sebi svrha te da se taj postupak onda „sreže u korijenu“. 

Smatrate li kako bi možda bila korisna i javna objava svojevrsnog registra SLAPP tužbi, tuženih medija i novinara, te imena onih koji su najčešće u ulozi tužitelja?  

Navedeno pitanje se veže uz praksu anonimiziranosti sudskih odluka koja se zasada prakticira u hrvatskoj praksi. Međutim, anonimizirane ili ne, Centar smatra da bi bilo uputno uspostaviti središnje mjesto koje će prikupljati i dijeliti informacije o svim organizacijama koje pružaju savjete i podršku osobama koje su meta neosnovanih i zloupotrebljenih sudskih postupaka protiv javne participacije. Ova inicijativa podržana je i u dokumentu „Commission Staff Working Document“, koji prati Prijedlog za Direktivu Europskog parlamenta i Vijeća o zaštiti osoba koje se angažiraju u javnoj participaciji od očigledno neutemeljenih ili zloupotrebljenih sudskih postupaka („Strateške tužbe protiv javne participacije“) te u Prijedlogu Preporuke Komisije o zaštiti novinara i branitelja ljudskih prava koji sudjeluju u javnoj participaciji od očigledno neutemeljenih ili zloupotrebljenih sudskih postupaka („Strateške tužbe protiv javne participacije“). Uspostavljeno središnje mjesto omogućilo bi lakši pristup informacijama i podršci za osobe koje su suočene s ovakvim pravnim prijetnjama, što bi doprinijelo jačanju pravne sigurnosti i zaštiti slobode izražavanja i javne participacije. 

Što, po vašem mišljenju, treba poduzeti da se smanji broj SLAPP tužbi u Hrvatskoj? 

Bilo bi uputno preuzeti rješenja iz Direktive i na nacionalne predmete, ali ipak pružiti širu zaštitu novinarima i medijima od one koju im pruža Direktiva, a koja se ipak u principu odnosi samo na prekogranične predmete. Prvenstveno, omogućiti medijima i novinarima pravne mehanizme da se SLAPP postupci mogu zaista srezati u korijenu, odnosno u ranoj fazi pokrenutog postupka. Protiv nepovoljne odluke prvostupanjskog suda o toj odluci o ranom odbacivanju tužbe, mediji i novinari bi trebali imati pravo na žalbu drugostupanjskom sudu. Nadalje, izuzetno je važno educirati ne samo sudstvo, već i javnost općenito o ovoj tematici. Naime, postoje određene posebitosti u ovim postupcima te je važno ukazivati sucima na potrebu provođenja procesne discipline jer je nekim tužiteljima isključivo cilj odugovlačiti predmetni postupak jer znaju da je očigledno neosnovan te je u tom slučaju postupak sam sebi svrha. 

Također, bilo bi vrijeme dekriminalizirati kazneno djelo uvrede pa možda i klevete. Kako je naveo Europski gospodarski i socijalni odbor: „nije moguće slobodno sudjelovati u javnoj raspravi ako postoji opasnost od kaznenog progona.“ Naime, sama je svrha kaznenopravnih sankcija odvraćanje drugih od toga da čine kaznena djela, dok je kod SLAPP tužbi upravo to želja, odvratiti druge od izvještavanja o temi od opravdanog interesa. 

Smatrate li kako će vaš projekt pridonijeti da se u budućnosti smanji broj SLAPP tužbi u Hrvatskoj?  

Važno je educirati širu i stručnu javnost o ovoj tematici i ukazivati na potrebe definiranja i rješavanja ovog problema u svrhu razvijanja svijesti o ovoj tematici. Navedeno može utjecati odvraćajuće na one koji bi u svrhu cenzure ili tzv. odvraćajućeg učinka, podnosili tužbe za teme koje su za njih neugodne, ali za njih postoji opravdani javni interes. 

Za kraj, strahujete li kako bi na koncu i vašu organizaciju netko mogao tužiti zbog eventualne objave podataka o SLAPP tužbama i tužiteljima? Možemo li i mi biti na meti neke nove SLAPP tužbe, samo zato jer objavom ovog članka upozoravamo i ukazujemo na katastrofalan učinak SLAPP-a na hrvatsko društvo? 

Centar ovim putem iznosi svoja pravna mišljenja koja je stekao na temelju sveobuhvatne analize 1.333 sudske odluke te ovim putem ne upire prstom na bilo koju fizičku i pravnu osobu. S tim u vezi, postojanje određenog tzv. SLAPP indikatora ne mora nužno značiti da se radi o SLAPP predmetu te nije uvijek jasna razlika između legitimnog i očigledno neosnovanog i zlonamjernog postupka. 

Međutim, svakako je poražavajuće da se navedenog moramo bojati.