Polagano, bolno zacjeljivanje grčkoga gospodarstva nakon katastrofalne dužničke krize ostavlja zanimljivo pitanje. Koja zemlja će preuzeti titulu prvoga gospodarskog pacijenta Europske unije? Odgovor je svakako Hrvatska.

Ta je država u šestoj godini recesije. Izgubila je gotovo 13 posto BDP-a. Nezaposlenost pogađa otprilike 17 posto aktivnog radnog stanovništva, a među mladima stopa je blizu 50 posto.

U Hrvatskoj, kao i u Grčkoj, postoji neučinkoviti javni sektor koji drži ljude na radnim mjestima koji nemaju nikakvu javnu svrhu osim što zataškavaju prave razine nezaposlenosti. Taj problem je povećan manjkom tvrtki iz privatnog sektora koje mogu stvarati radna mjesta i koje bi mogle biti kompetitivne na tržištima unutar Europske unije. Jasno je da općenita slabost europskoga gospodarstva objašnjava neke teškoće koje ima Hrvatska. Ali ne sve. 

Kad je kreditna agencija Moody’s prošle godine bacila hrvatski kreditni rejting u smeće, kao razlog za to navela je Vladinu “inerciju prema reformama”. Vladi lijevog centra nedostaje energije i želje kako bi donijela esencijalne reforme, kao što su promjene u državnom sektoru i poboljšavanje poslovnih uvjeta za strane izravne ulagače. Ali kad je konzervativna opozicija bila na vlasti, njihovi rezultati bili su samo malo bolji. Svi oni troše previše vremena igrajući se politike za svoje interese, a to su dokazali kad je vladajući SDP izbacio bivšeg ministra financija Slavka Linića, koji se usudio govoriti o gospodarskim reformama. 

Tradicija posla u javnom sektoru i jake političke veze teško umiru u jugoistočnoj Europi. Članstvo u EU trebalo bi pomoći zemljama središnje i istočne Europe kroz milijarde eura iz fondova koji bi se trebali uložiti u modernizaciju infrastrukture i druge projekte. No Hrvatska je iznimno spora u korištenju fondova EU, koje su koristili sedam godina prije nego što su postali članica. Učinkovitije korištenje fondova bit će ključno kako bi Hrvatska skrenula s kolosijeka. Ali najviše od svega trebaju svježi zrak u političkim i administrativnim učionicama. Bilo bi previše tražiti od njih da priznaju prijašnje pogreške. Ali mogu li barem zasukati rukave i početi dugoočekivani proces modernizacije hrvatske države?