Volio bih da onaj tko odobrava invalidnine dođe kod nas samo na jedan dan, ne treba više od toga, i taj dan provede s našim sinovima. To će mu biti dovoljno da vidi kakav je to život, kaže nam Nenad Šarić (36).

On i supruga Tina (25) iz Splita roditelji su dva dječaka s Downovim sindromom. Karlo ima dvije i pol godine, a Luka je godinu dana mlađi. Tina je na porodiljnom i dobiva dodatnih 500 kuna za njegu djece, dok Nenad razvozi kruh za pekaru. Dječaci imaju još niz dijagnoza i Šarići pokušavaju dobiti invalidninu za sinove.

- Obojici je dijagnosticirana hipotireoza. Osim toga, Luka ima lošu razgradnju bjelančevina, aortnu isufijenciju, još ne sjedi, ima strabizam te fisure i fistule, zbog čega ima otežanu stolicu. Od ovog posljednjeg pati i Karlo, koji ima i intoleranciju na gluten. Obojica još jedu isključivo kašastu hranu. Stalno smo kod liječnika, na terapijama... Tražili smo osobnu invalidninu za obojicu. Karla su odbili dva puta, a Luku jednom. Njihovo mišljenje je da su oni zdravi i da s njima treba još malo raditi. Ne možeš ti njima objasniti da Downov sinrom nije bolest, to je stanje – kaže nam Tina.

Svu potrebnu dokumentaciju poslali su u Ministarstvo socijalne politike i mladih. Nakon što su ih odbili, Šarići su se žalili, a onda su ih iz spomenutog ministarstva tražili da ponovno pošalju svu dokumentaciju jer su je oni – izgubili. 


- Poslali su nam dopis i da u roku od 15 dana dostavimo mišljenje psihologa i logopeda, a to je nemoguće obaviti u takvom roku. Ne znam gdje oni žive. Na psihologa se čeka barem mjesec dana, a termin kod logopeda čeka se do jeseni. Dakle, mi bismo trebali plaćati privatnika. Osim toga, stalno strepimo i zbog tih 500 kuna što dobivamo za njegu jer nas stalno šalju na kontrolna vještačenja – govori nam Tina, a njezin suprug se nadovezuje. 


- Pa zar nije apsurdno da smo dobili 100 posto invaliditeta za parkirno mjesto. Znači, za parking imamo djecu s invaliditetom, a za osobnu invalidninu nemamo djecu s invaliditetom. Znamo za slučajeve gdje su roditelji djece s Downovim sindromom dobili invalidninu, a onda bi im je ukinuli kad djeca prohodaju. Invalidninu dobivaju djeca pogođena celijakijom, i neka dobivaju, nemam ništa protiv, ali mi je neshvatljivo zašto je mi ne možemo dobiti – kaže nam Nenad.

Osnovni mjesečni troškovi, govore nam Šarići, za njih dvojicu su oko 2000 kuna. Kad plate podstanarstvo, doslovno im ne ostaje ništa za život. 


- Tražili smo gradski stan. Rekli su nam da čekamo, da trenutačno nema ništa, ali da bi se moglo nešto pojaviti kad Baldasaru bude isticao mandat. Ne namjeravamo odustati od zahtjeva da živimo koliko-toliko normalan život, ali iskreno, više se ničemu ne nadam – kaže nam Tina Šarić.