U ovih pola godine, čak i više, apsolutno ništa se nije promijenilo. Kad će početi obnova, ne znam. Samo se nadam da će početi. Gubim nadu, ali pokušavam biti pozitivna, koliko mogu.
Počinje tako svoju priču Milka Pejaković (54) iz Strašnika, mjesta koje je bilo epicentar razornog potresa u prosincu. Ne voli se prisjećati tog dana. Bilo je, kaže, grozno. Glas joj odmah postaje tiši. Knedla u grlu se steže. Gleda zamišljeno u daljinu.
- Bila sam tu na dvorištu s kćeri. Šum je došao iz šume. Kći je počela vikati, plakati. Ona je dijete s posebnim potrebama. Bojala sam se da ne bi nešto s krova palo na nju. Samo je vikala: ‘Mama’ – nabraja uzrujano Milka.
Posljednjih pola godine s kćeri Kristinom (37) i sinom Josipom (36) živi u montažnoj kućici od tridesetak kvadrata. Prvo vrijeme nakon potresa živjeli su u kamp-kućici, koja i dalje stoji u dvorištu. No ta kućica nije adekvatno mjesto za život, pogotovo za dijete s posebnim potrebama, ističe naša sugovornica. Njihov nekadašnji život u dvije velike kuće sad je prošlost. Imaju crvenu naljepnicu.
- Ma i nije tako loše. Pregradili smo si kupaonicu, ali sve unutra smo, nažalost, morali kupiti sami. Neke stvari su nam ljudi donosili, skupili su par puta nešto novca, pa smo koliko-toliko uredili kućicu – ističe skromno. Milka sama brine o djeci. Muž joj je umro. Teško joj je, priznaje nam, ali ne žali se. Nekima je teže, kaže.
- Fali mi život u našoj kući - sjetno dodaje. Ipak, ne gubi nadu. Misli da će, kako kaže, možda nešto i biti od obnove.
- U selu su popravili dvije kuće. Ostalo, nažalost, stoji. Nitko nema nikakvog rješenja. Čak ni političari ne dolaze pred izbore. Nitko ne dolazi, nitko ne pita. Ma sve bih ja preživjela, ali boli me što me nitko za dijete nije upitao. Da su barem pitali kako smo nju smjestili – sliježe ramenima.