Marina Kovalenko se sa svoje dvije kćeri Irinom i Olenom te obiteljskom psom odlučila odseliti u Černobil. 

Iako je nuklearna katastrofa 1986. godine iza sebe ostavila pustoš zbog straha od zračenja, sve češće se ljudi ponovno uključuju u život na marginama i u ruševinama. 

Marina i njezina djeca imaju nekoliko susjeda, no to su sve stariji ljudi. Njihovo selo Steščina udaljeno je 30 kilometara od Černobila. 

Kuća im je u lošem stanju, podovi su truli, metalni radijatori popucali zbog temperature koja zimi doseže i do minus 20 stupnjeva. Iako imaju osnovne stvari poput plina, struje i mobilnog signala, imaju samo poljski zahod, a voda je zagađena zbog čega ju moraju stalno prokuhavati. 

Dobrih kuća u selu je malo i one se prodaju za 3500 dolara, no većina praznih domova napravljeno je od drveta i prodaju se za par stotinjak dolara. 

Marina je po dolasku u selu bila siromašna i nije si mogla ni tu kuću priuštiti. Umjesto toga su joj vlasti ponudile smještaj u jednoj kući uz uvjet da se brine o jednom dementnom gospodinu. Kada je umro, Marina i njezine kćeri naslijedile su kuću. 

Sestre poslije škole uglavnom pomažu majci u vrtu i brinu za životinje. Od države mjesečno dobiju 183 dolara i to im je jedini izvor prihoda, zbog čega moraju uzgajati vlastitu hranu i od životinja dobivati mlijeko i meso, piše BBC.