Borim se za svoj život i koliko god je teško, ne napušta me optimizam. Nekada mi dođe da se ubijem, ali idem dalje, u maloj sobi varaždinskog Doma Lekić govori nam Ružica Pavić (38). Iako je rođena zdrava, zbog cerebralne paralize sa 12 godina tijelo joj je otkazalo poslušnost. Danas umjesto ruku koristi palac desne noge. Njime veze goblene, pere posuđe, piše SMS poruke.
- Trudim se ne ovisiti o drugima, sama idem u invalidska kolica i sestre zovem samo ako moram na zahod - pohvalila se simpatična Ružica. No, kaže, nema više snage gledati smrt.
Prvo joj je otac Ivica od srca umro pred očima. Imala je tada 21 godinu. Pokušala mu je nogom masirati srce, no nije bilo pomoći. Brat i sestra otišli su, a Ružica je s majkom, oboljelom od dijabetesa, početkom Domovinskog rata odselila u Odžak u BiH.
- Željela je umrijeti u svojoj kući. Tih sedam godina bile smo više gladne no site. Majka je preda mnom pala u komu. Na koljenima sam puzala po pomoć - prisjeća se Ružica, koja je svoj život pronašla u Domu Lekić. No ni tu ju nije zaobišla smrt. Pred njom je nedavno umrla i baka s kojom je dijelila sobu.
- Samo želim biti sama u sobi. Sa svime se znam nositi, ali više ne mogu sa smrću - povjerila se Ružica, koja nema za mjesečnu nadoplatu jednokrevetne sobe od 1200 kn. Možete joj pomoći uplatom na kunski žiroračun 2360000-3113800448 ili devizni 2360000-1000000013 u Zagrebačkoj banci