Genetska povijest Balkana od rimske granice do seobe Slavena studija je koja je pokazala da među narodima na Balkanu Hrvati i Srbi imaju najveći slavenski genetski otisak. 

U ovo multidisciplinarno istraživanje, koje su vodili Institut za evolucijsku biologiju u Španjolskoj, Sveučilište Zapadnog Ontarija i Sveučilište Harvard, bilo je uključeno više od 70 znanstvenika, od čega više od 30 iz Hrvatske, prenosi Jutarnji list. 

Arheolozi, antropolozi, genetičari i povjesničari rekonstruirali su i analizirali podatke 146 drevnih ljudi iskopanih s područja Hrvatske i Srbije. 

Znanstvenici su tako rekonstruirali i genomsku povijest  Balkanskog poluotoka tijekom prvog tisućljeća nakon Krista. U studiji je s područja Hrvatske ukupno iskorišteno 58 uzoraka s više antičkih i srednjovjekovnih nalazišta, a njihovo prikupljanje za potrebe analize drevnog DNK koordinirali su znanstvenici s Instituta za antropologiju u Zagrebu (INANTRO) koji već cijeli niz godina imaju vrlo uspješnu suradnju s profesorom Davidom Reichom sa Sveučilišta u Harvardu.

Uzorci

- Studija se fokusirala na razdoblje rimskog osvajanja i vladavine nad ovim prostorima, otprilike 1. do 400. godine te razdoblje seobe naroda i ranog srednjeg vijeka, oko 400. do 900. godine, pa je velika većina uzoraka upravo iz tih razdoblja. Ti uzorci potječu iz rimskodobnih urbanih centara kao što su Zadar, Viminacij, odnosno Kostolac u Srbiji, Sisak, Osijek i Niš, ali i manjih ruralnih zajednica koje su prevladavale tijekom ranog srednjeg vijeka, npr. Bojna, Nuštar, Jagodnjak, i dr. No, nekoliko uzoraka je i ‘mlađe‘, a kronološki najmlađe osobe potječu iz Lepenskog vira u Srbiji iz 15./16. stoljeća i iz Kosinja u Lici iz 17./18.stoljeća - rekao je jedan od koautora studije, dr. Mario Novak iz Instituta za antropologiju.

Nakon što je Rim osvojio Balkan, ovo granično područje pretvoreno je u raskrižje putova koje će na kraju iznjedriti 26 rimskih careva

Analiza drevnog DNK pokazuje da je tijekom rimske vladavine na ovim prostorima postojao veliki demografski doprinos ljudi anatolskog podrijetla koji su ostavili dugoročni genetski trag na Balkanu.

Rimsko Carstvo trajno je izgubilo kontrolu nad Balkanom u 6. stoljeću, a istraživanje otkriva da su naknadno masovno na ovaj prostor došli pojedinci genetski sličnih modernim populacijama slavenskog govornog područja istočne Europe. 

Njihov genetski otisak čini 30-60 posto  podrijetla današnjih balkanskih naroda, što je jedna od najvećih demografskih promjena u Europi u srednjem vijeku. 

- Ovo je zapravo jedna vrsta pilot-studije jer će u skorije vrijeme pod vodstvom Sveučilišta Harvard biti publicirane mnogo veće studije koje se bave ovom tematikom, tj. genetičkom poviješću modernih stanovnika jugoistočne Europe i Slavena općenito. Ovim istraživanjem dobili smo nepobitne biološke dokaze o masovnom naseljavanju pojedinaca i zajednica koji govore slavenskim jezicima tijekom ranog srednjeg vijeka na područje Balkana, sve do Grčke i Egejskih otoka, te da se većina genetskog nasljeđa modernih stanovnika ovih područja može vezati upravo uz te seobe. Slavenska genetika, prema trenutnom stanju istraženosti, čini 50-60 posto genetskog nasljeđa Hrvata i Srba, a što se ide južnije ta brojka opada. No, bitno je naglasiti da je u naše genetsko nasljeđe ugrađen i dobar dio genetskog materijala prastanovnika ovih područja, od brončano i željeznodobnih populacija do rimskih naseljenika iz različitih područja Rimskog Carstva - pojasnio je Novak.

Efikasnost rimskog sustava

Istraživanje u Cellu naglašava kozmopolitizam područja rimske vojne granice i dugoročne posljedice migracija koje su pratile slom rimske kontrole na tom području.

Drevni DNK otkriva da su stanovništvo na Balkanu oblikovali zajednički demografski procesi.

- U ovom istraživanju potvrđeno je nekoliko osoba koje su tijekom rimske vladavine došli iz dalekih krajeva, tj. Afrike te živjeli i umrli ovdje. Jedna od takvih osoba je odrasli muškarac iz Viminacija koji potječe iz subsaharske Afrike, vjerojatno iz Sudana, izvan granica Rimskog Carstva. On je umro u 2. stoljeću nakon Krista i pokopan je s uljanicom koja predstavlja ikonografiju orla povezanog s Jupiterom, jednim od najvažnijih rimskih bogova. Druga osoba afričkog podrijetla evidentirana je u Zadru, rimskoj koloniji Iader. Riječ je o mlađem muškarcu iz 2. ili 3. stoljeća koji potječe iz sjeverne Afrike, vjerojatno jedne od rimskih pokrajina kao što su Egipat, Cirenaika ili Tripolitanija. Ovo nije jedini primjer u Zadru, što govori o mobilnosti ondašnjih ljudi i efikasnosti rimskog sustava prometnica te važnosti Zadra kao trgovačke luke u kojoj su obitavali pojedinci iz cijelog Carstva - naglasio je Novak.