Koliko god je to ona moja stara Rita, promijenilo ju je to što u sebi nosi srce dječaka. Pitam je što želi da joj kupim, ona kaže - pištolj. Pitam je želi li da je upišem u plesnu školu, ona kaže da želi na nogomet, smije se Dina Knežević (36) iz Petrinje.
POGLEDAJTE VIDEO:
Njezinoj kćerkici Riti (6), prije dvije godine su transplantirali srce dječaka koji je imao devet godina. Od tada, Rita je vesela, zaigrana, zdrava i doslovno ne skida osmijeh lica. Ali - mama Dina još ne može odahnuti. Prva godina nakon transplantacije bila je kritična jer u tom periodu može doći do odbacivanja srca. Preživjeli su je. Nalazi biopsije na koju Rita ide svako malo, ispali su izvrsni. Odbacivanja nije bilo. Međutim, opasnost još uvijek nije prošla i bit će tu negdje, dok ne prođe otprilike sedam godina od transplantacije.
Iz Dinine perspektive, ta opasnost neprestano vreba, muči ju, krade joj san i svakodnevno je, više ili manje, pritišće.
- Nije lako. Sretan si što je sve prošlo kako treba, što ti dijete ima novu priliku za život, a opet, stalno strepiš hoće li toj sreći doći kraj. Ipak, živimo dan za danom i maksimalno ga nastojimo iskoristiti - rekla je brižna majka, koja uz Ritu još ima i malu Nicole (2), te sina Petra (3). Dina ima status roditelja njegovatelja, a suprug Bernard (29) radi.
Rita zbog problema sa srcem nikad nije išla u vrtić, a trenutno pohađa malu školu. Njezini brat i sestra također ne mogu ići u vrtić jer to nije sigurno za Ritu. Ne smiju se izlagati dječjim bolestima koje vladaju u kolektivu da ne prenesu bolesti svojoj starijoj sestri koja mora posebno paziti na zdravlje. Mama Dina je tako, sav njihov svijet. Smišlja im razne igre, vodi ih u šetnje, a kućanske poslove nastoji učiniti dovoljno zanimljivima kako bi i djeca uživala pomažući joj. Napokon su na okupu i u tome uživaju.
- Moja su se djeca međusobno upoznala tek kad je Rita izašla iz bolnice. Bila je to jako neobična, ali i pomalo teška situacija. Naime, kad je Rita završila u bolnici, Petar je imao samo godinu dana, dakle, tek je bio navikao na Ritu, a onda je dugo nije vidio. S Nicole sam bila trudna. Rita je u bolnici bila godinu dana i tek kad je došla kući, ona i Petar su upoznali Nicole te su i sami dobili novu priliku da se opet zbliže jer su zbog svih problema kroz koje smo prolazili gotovo zaboravili jedno na drugo - objasnila je Dina dok je Rita sve pretražila kako bi pronašla svoju omiljenu igračku - stetoskop. I to pravi. Osluškivanje tuđih srca, sada joj je najdraža igra. Jednako ga voli slušati ljudima, plišanim igračkama i lutkama.
- Gledaj, mama! Ovoj bebi srce slabo kuca. Moramo joj dati lijek. Nakon toga, sigurno će ozdraviti. Baš kao i ja - govori Rita, potpuno udubljena u ulogu liječnice. Kako i ne bi, kad su je na stotine liječnika, medicinskih sestara i ostalog osoblja okruživale svakodnevno, punih godinu dana.
Rita se rodila kao zdrava beba, a i kasnije, nikad nije bila boležljiva. Agonija koju je sa svojom obitelji proživjela, počela je kad je imala tri i pol godine. Kao grom iz vedra neba.
- Bili smo u Zoološkom vrtu u Zagrebu i naravno, dugo smo šetali. Odjednom mi je rekla da ju bole noge. To mi je bilo posve razumljivo. Prešli smo stvarno dug put. Nisam je mogla nositi jer je Petar tad bio beba i vozila sam ga u kolicima. A Rita nije prestajala. Nebrojeno puta mi je rekla da je bole noge. Otišli smo kući. Sjela je, ali je još uvijek govorila da je bole noge. Na kraju je od bolova počela čupati kosu. Smrzla sam se. Odjurili smo na Hitnu pomoć u Sisak i tamo nisu mogli točno utvrditi o čemu se zapravo radi. Hitna ju je odmah prebacila u zagrebački KBC Rebro. Dijagnoza je bila diletacijska kardiomiopatija, bolest srčanog mišića koja vodi do zatajenja srca. Bio je ožujak 2017. godine. Liječnici su tad zaključili da će joj ugraditi mehaničko srce kako bi preživjela dok ne nađu adekvatnog donora. Mehaničku su joj pumpu tako ugradili 5. siječnja 2018. da bi samo nekoliko sati kasnije stigla vijest: našli su donora. Srce dječaka iz Beča koji je imao samo devet godina u trenutku smrti. Dina nikad nije saznala što se dječaku točno dogodilo.
- Jednog jutra zazvonio mi je mobitel. Vidjela sam da me zove Ritin liječnik. Protrnula sam. Nisam imala snage javiti se. Pomislila sam na najgore. Gotovo je, nešto se dogodilo Riti, tutnjalo mi je u glavi. Mobitel je prestao zvoniti. Počela sam vrištati, skakati po krevetu. Opet je zazvonio. Opet nisam imala snage. Molila sam Boga da ispadne da je sve ovo samo ružan san. A mobitel je zvonio i zvonio. Rekla sam mužu da se on javi, ali ni on nije imao hrabrosti. Napokon sam ga uzela u ruke i s druge strane čula liječnika kako mi govori: 'Stiglo je srce, stiglo je srce!'. Ma koje srce, pitala sam, šalite li se to vi sa mnom, pa tek je dobila mehaničko srce, što je ovo? Bila sam u transu. Prije toga nisam spavala danima. Tu noć su operirali Ritu i taman sam bila sklopili oči nakratko kad sam dobila taj poziv. Izbezumila sam se. Ne znam ni kako sam se spremila, ni kako sam došla do bolnice. Ritu su taman odvodili u salu. Spavala je poput anđela na onom krevetiću.
Poljubila sam ju na brzinu i sve svoje misli i svu svoju nadu položila sam u to novo srce - rekla je Ritina majka. Ritu su tad odveli u salu kaku bi je pripremili. Dina nije ni znala da novo srce još, zapravo, nije ni stiglo do sale. Otišla se pomoliti u crkvicu kraj bolnice. Odjednom je čula sirene, strašno škripanje guma i viku.
- Bilo je pomalo kao u filmovima. Mislila sam da se radi o pljački. Okrenula sam se i vidjela crveni kombi i policijsku pratnju. Ritin liječnik iskočio je iz tog kombija, vidio me u daljini i u počeo trčati s malim koferom u rukama, viknuvši mi: “Mama, imamo ga!” i pokazao je prstom na kofer. Teško mi je opisati što sam tad osjećala, valjda zbunjenost, šok... Zaključila sam da moram nešto pojesti jer sam osjećala da me samo par koraka još dijeli od nesvjestice. Otišla sam u obližnju pekaru i odjednom mi je pred licem proletjela bijela golubica. Zaključila sam da je to još jedan znak da će sve biti u redu i to mi je dalo nevjerojatnu snagu - priznala je Dina. Osjećaj ju nije prevario. Transplantacija je prošla u najboljem redu. Podaci o donatorima strogo su čuvana tajna. Dina nikad nije saznala tko je dječak čije srce danas kuca u Ritinim grudima. Ipak, nakon određenog vremena, njegova će obitelj imati pravo zatražiti upoznavanje s osobom koja nosi srce njihovog sina. Ako to učine, Dina ne zna što će na to odgovoriti.
- Iskreno, ne znam želim li ih upoznati. Valjda će mi se s vremenom iskristalizirati ti osjećaji. Ne znam što bih rekla tim ljudima. To bi bili ili užasno bolni sastanci ili najbolje prijateljstvo u životu. Osjećam da više nemam samo Ritu kući nego i tog dječaka. Njegovim bi roditeljima sigurno nešto značilo da to čuju. A opet, možda bi se previše vezali za nas, možda bi im bilo još teže nego prije. Nevjerojatno teška odluka. Međutim, trenutno ionako nije moguće stupiti s njima u kontakt, a vidjet ćemo hoće li se to ikad dogoditi. Razmišljat ćemo o tome kad dođe vrijeme - rekla je Dina. Ona je u međuvremenu postala prava humanitarka.
- Onog dana kad je moja Rita završila u bolnici, nisam imala pet kuna u novčaniku. Prijatelji su mi pomogli, kupili su joj pidžame za bolnicu, bili su uz mene kad mi je bilo najteže. Ponukana svime time, razvila sam snažan osjećaj za sve kojima je potrebna pomoć. Na Facebooku sam tako, pročitala da jedna mama koja ima jako bolesno dijete treba novac za auto, a mi smo naš taman prodavali. Nazvala sam supruga i pitala ga: “Hej, hoćemo li pokloniti taj auto?” Nije uopće razmišljao, samo je rekao da hoćemo. I Evo, gospođa ovih dana dolazi po njega. Kad sam joj rekla da joj ga poklanjamo, vrištala je od sreće - kaže Dina.
Dina tvrdi da najteže dane dok je Rita bila u bolnici na Rebru ne bi preživjela bez razgovora i ohrabrivanja cijelog tima liječnika. Za njih ima samo riječi hvale.
- Kardiolozi, kardiokirurzi i sestre na odjelu su me spasili kao majku. Hvala im od srca - rekla je Dina. Zbog njih i Rita sada želi biti liječnica.