Hrvatska politička scena posljednjih je godina obilježena brojnim aferama manjih ili većih razmjera. Nažalost ni ministarstvo kulture nisu zaobišle afere radi kojih je ministrica Andrea Zlatar Violić podnijela ostavku. Žalosno je da se afere događaju u jednom prema budžetom najmanjih ministarstva koje vapi za novcem kako bi se realizirali projekti zaštite naše kulturne baštine te promicanja našeg kulturnog identiteta.

Ministrica Andrea Zlatar Violić je prema nalozima državne revizije u razdoblju od čak dvije godine podizala novac u gotovini sa svoje službene kartice te je novac naknadno vraćan na račun ministarstva. 

Kako je moguće da se novac u gotovini podiže sa službene kartice kad službena kartica služi samo za pokrivanje troškova kao što su smještaj u hotelima ili gorivo za službeni automobil. Način na koji je ministrica koristila svoju službenu karticu zabranjen je čak i zakonom. Najgore je što ovo nije jedini grijeh odnosno greška koju je ministrica imala. Ministrica je također u svom mandatu podigla 152 tisuće kuna iz blagajne ministarstva kao predujam za službena putovanja. Troškovi službenih putovanja bili su daleko manji od novca koji je uzet temeljem predujmova, a višak novca nije vraćan u ministarstvo. Time su ministrica i njezini suradnici stekli protupravnu imovinsku korist. 

Pod teretom ove dvije afere ministrica je bila prisiljena podnijeti ostavku. No ta činjenica ne bi bila zanimljiva da nasljednik ministrice Zlatar Violić nije njezin zamjenik Berislav Šipuš, trenutni ministar. Nije li krajnje nemoralno i čudno da njezin najbliži suradnik koji je sigurno znao za sve ove afere, a isto tako moguće da je i sudjelovao u njima sad imenovan ministrom kulture? Nadalje, žalosno je da se ministri koji u prosjeku imaju plaće tri puta veće od prosječne plaće u Republici Hrvatskoj se spuštaju na ovako nisku razinu te pribavljaju sebi protupravnu imovinsku korist.

Ministarstvo kulture bi trebalo bit hram i primjer morala te primjer kako se treba ponašati u skladu sa visoko akademskim obrazovanjem ministara i djelatnika tog ministarstva. Jako je čudno kako niti jedna od ovih afera nije procesuirana od strane povjerenstva za sprječavanje sukoba interesa ili sličnog tijela koje bi zabranilo javni rad osobama koje naruše ugled službe i ugled osobe kao što je ministar kulture. 

Nažalost ovo nije jedina afera ministrice Zlatar Violić. Bivša tajnica ministarstva optužila je Andreu Zlatar Violić za prepisivanje odnosno plagiranje doktorskog rada. Plagijatorstvo je u akademskim krugovima najveća moguća sramota koja može snaći određenog akademskog građanina. Hrvatska politička scena već je polako imuna na prepisivanje doktorskih i magistarskih radova te dok se plagijatorstvo neće početi strogo kažnjavati neće biti pomaka niti napretka za ovo društvo.

Kao zaključak ove dvije afere može se reći da je ministarstvo kulture u Hrvatskoj puno nemoralnih i neetičkih poteza od samog vrha. Zasigurno je da je velika većina djelatnika ministarstva kulture visoko obrazovana i moralna, ali postavlja se pitanje kako da oni imaju motiva za kvalitetan rad ukoliko njihovi nadređeni nisu moralni. Kakvu poruku javnosti daju ovakve afere i nemoralno ponašanje. 

Ukoliko se dokaže plagijatorstvo potrebno je poduzeti sve stroge pravne mjere i to treba biti poruka svima da se takve stvari ne ponavljaju, a osobito ne kod osoba koje javno djeluju te su pod povećanom prismotrom javnosti.