Vladimir Šeks u ožujku ove godine komentirao je ponašanje Zorana Milanovića ovim riječima: "Mislim da su simptomi neke psihičke bolesti već visoko uznapredovali. Nisam stručnjak, ali se radi o određenom koktelu određenih poremećaja, paranoje, šizofrenije".

Jučer je, pak, Vladimir Šeks javno zahvaljivao Zoranu Milanoviću na njegovoj interpretaciji slučaja Aleksandre Zec, pri čemu je predsjednik amnestirao "nesretnog Šeksa" i zanemario podatak da je V.Š. svojedobno stavio opasku "Ne žaliti se" na dokumente o slučaju Zec. 

"Hvala mu što je rekao istinu o obitelji Zec", kazao je Šeks.

Kako sada Vladimir Šeks vjeruje riječima i tumačenju "poremećenog, psihički bolesnog šizofreničara"? Zar riječi takve osobe sada imaju težinu? Riječi osobe koju je Šeks prije samo devet mjeseci želio opozvati s mjesta predsjednika države, dok je taj predsjednik izjavljivao da je Šeks "mračan čovjek koji je nanio ogromnu štetu pravosuđu".

A evo, sad se stvorila ljubav, povjerenje i savezništvo.

Na svježe ekshumiranim političkim ostacima davno zakopanog slučaja Aleksandre Zec.

To su, dakle, novi Milanovićevi saveznici.

Šeksova kletva

Ne tako davno pohvala iz usta Vladimira Šeksa potpisivala bi medijsku ili javnu presudu nekom političaru ili javnoj ličnosti, naročito onoj s ljevice, predstavljala bi najtežu kletvu, kao i upozorenje da nešto sigurno krivo radi. Ali ne i za predsjednika kojemu se ne zaboravlja da je vratio odlikovanja Branimiru Glavašu.

Vladimir Šeks, normalno, brani sebe i pritom mu svaki saveznik dobro dođe, čak i onaj s "koktelom određenih poremećaja, paranoje, šizofrenije". Nekada se i za svjedoke hrvatskih ratnih zločina, pa i zločina merčepovaca, govorilo da su šizofreničari i lažljivci, te da im stoga ne treba vjerovati. Danas su to, eto, krunski svjedoci Šeksove nevinosti s najviše pozicije u državi.

Unatoč činjenici da je nekadašnji predsjednik države Stjepan Mesić svojedobno govorio i jučer ponovio da je "država sa svojim institucijama umiješana u zataškavanje brutalnog zločina, ubojstva oca, majke i djevojčice".

Milanović, zajedno sa Šeksom, ne misli tako. Nasuprot svima onima koji su podržavali Milanovića, glasali za Milanovića i stajali uz Milanovića dok je Šeks pozivao na njegov opoziv zbog "psihičkih poremećaja".

Štite državu?

Dok Šeks štiti sebe, Milanović štiti Šeksa i hrvatsku državu koja je, kao potvrdu svoje odgovornosti, isplatila odštetu obitelji Zec, i to nakon što su preživjeli članovi podnijeli sudski zahtjev za odštetom. Milanović je jučer čak odlikovao Jadranku Kosor koja je 2004. godine kao ministrica branitelja primila preživjele članove obitelji Zec, a država im isplatila odštetu.

Kako su se Milanović i Šeks našli na istoj strani oko slučaja Aleksandre Zec pitanje je poput onoga kako su se Milanović i Dodik, zajedno s Draganom Čovićem, našli na istoj strani oko genocida u Srebrenici. 

I još pregršt ostalih pitanja za Zorana Milanovića.

Eto, ratni zločini stvaraju neobična savezništva i nove ljubavi. 

Milanović i Šeks našli su se na istoj strani obrane hrvatske države i bivšeg glavnog državnog odvjetnika, samo da bi dodatno osramotili tu istu državu koja od slučaja Zec opet pere ruke, umjesto da napokon opere savjest.

No možda je sada Milanović uvjerio Šeksa da ipak nema potrebe tražiti opoziv predsjednika s "uznapredovalim simptomima psihičke bolesti". Sad su najbolji prijatelji.