Od početka se znalo, od prvog dana, da Kristian ne pripada u zatvor. To nije bilo mjesto za njega, priča nam čovjek koji je proveo više od tjedan dana u ćeliji s Kristianom Vukasovićem.
Muškarac, čiji su identitet i razlog boravka na Bilicama poznati redakciji, ispričao je za 24sata mučne detalje boravka s pokojnim Kristianom u splitskom zatvoru.
Dijelili su zatvorenički dom s optuženicima za dilanje ili ubojstva, a noći je naš sugovornik provodio u pokušajima da odgovori nesretnog mladića da si ne naudi.
POGLEDAJTE VIDEO
'Čuvari ga nisu slučajno stavili kod nas'
U razgovoru s nekadašnjim Kristianovim zatvorskim cimerom, koji je s Vukasovićem dijelio ćeliju puno ranije nego je mladić prebačen u bolnicu, otkriva se način funkcioniranja rehabilitacijskog sustava. Naime, jedva punoljetnom mladiću, osuđenom i zatvorenom zbog paljenja nekoliko maslina, utjehu i zaštitu u zatvoru pružali su - kriminalci.
'Bojao se, rekao mi je da će se popet ako se i ja popnem'
Prema njegovim riječima, ljudi s margina društva pokušavali su vratiti Kristiana na stazu, a pravosudni sustav trudio se izbaciti ga s te staze. Nažalost, uspio je. Nakon nekoliko mjeseci agonije Kristiana su našli u nesvijesti na podu zatvorske ćelije.
Umro je tri tjedna poslije toga.
- U ćeliji imate jednu osobu koja je mozak, koja je smirena i s kojom se može razgovarati - počinje naš sugovornik.
- U ćeliji uvijek ima i jedna osoba koja njome vlada, recimo da je ona mišić. Ta osoba u našoj ćeliji je bila vrlo korektna. Evo primjer. Naš mali Kristian nije imao dobru koordinaciju pokreta. Imao je problema s penjanjem na krevet na kat. ‘Ja znam da sam oštećen, dugo sam se rađao, nisam imao dovoljno kisika, zato se malo slabije krećem’, pričao mi je jednom. Ja sam s njim vježbao dva sata, i ja i snagator, odnosno mišić, pomagali smo mu da se popne u krevet i da bude fizički sposoban. Bojao se i rekao mi je da će se popet ako se i ja popnem. Popeo sam se i onda je i on pokušao te uspio. Nitko u našoj ćeliji nije ga maltretirao - priča nam bivši zatvorenik.
- Čuvari ga nisu slučajno stavili kod nas. Znali su da ću provoditi vrijeme i razgovarati s njim. U našoj sobi, dok je bio tu, on je bio štićen. Tamo smo se poštovali. Ako s nekim živite u istoj sobi, shvatite način rezoniranja i zašto su krenuli tim putem - kaže zatvorenik.
'Lijekovi stizali svaki dan'
Kristian je bio pod našom zaštitom. Navodno opasni kriminalci, koji su dilali ogromne količine droge ili ljudi optuženi za ubojstva, procijenili su odmah kako dečku treba pomoć. To nisu bili ljudi koji bi ga maltretirali. Od prvog dana shvatili su da on nije ni za zatvor ni za Svetošimunsku. Njemu je bila potrebna adekvatna pomoć u adekvatnoj ustanovi, tvrdi naš sugovornik.
'Bojali smo se, uzeli smo mu upaljač'
Otkriva nam na koji način su oni surađivali i komunicirali s nesretnim mladićem.
- S njim se nije smjelo ništa na silu. Tako se nije moglo ništa postići. Samo bi došlo do kontraefekta. Recimo, Kristian bi znao doći do upaljača. Kako je on mogao imati upaljač? Osuđen je i zatvoren zbog podmetanja požara, a imao je upaljač u zatvoru. Ćelije su malene, kao i prozori. Bojali smo se, što ako mu padne na pamet zapaliti nešto, ugušili bismo se u snu. Ne bismo ni znali. Ovako smo mu uzeli upaljač, ništa se nije smjelo na silu. U dogovoru s dvojicom cimera, inscenirao sam razgovor u ćeliji. Govorio sam kako volim ponekad noću zapaliti cigaretu i raspitivao sam se tko ima upaljač. Pitao sam Kristiana da mi ga da, a on mi ga je ustupio. Nikad nije primijetio da ja uopće ne pušim. Jedino se tako moglo postupati s njim - pojašnjava nam.
Posebno je bilo teško noću, kad bi sunce zašlo iza hrđavih žica i ograda na Dračevcu. Pogasila bi se svjetla, a Kristian bi bio prepušten sebi i svojoj izmučenoj psihi.
Žalili se čuvarima
- Noći su bile teške. Ljudi u našoj sobi su navečer dobivali lijekove za umirenje ili propisanu terapiju u jakim dozama da budu mirni. Kristian i ja smo provodili noći razgovarajući. Rekao nam je, i meni i ostalima, da si želi nauditi. Pričali bismo do dugo u noć. I ne samo ja, svi koji su bili s nama u ćeliji su ga čuvali i pokušavali mu pomoći. Nitko, ali nitko od strašnih kriminalaca koji su bili zatvoreni u našoj sobi, nikad ga nije udario. Bio je ljut, nezadovoljan i tužan. Slabo je spavao. Ja sam ga smirivao, morao sam ga pokušavati smiriti. U zatvoru vrlo lako možete doći do određene količine lijekova. Ako netko želi sebi nauditi ili oduzeti si život, jednostavno može nekoliko dana preskočiti terapije, spremiti lijekove na sigurno i onda odjednom popiti tablete - priča nam sugovornik.
- Govorio sam mu da mu je Bog dao život i da život nekad jest patnja, ali da će s vremenom netko shvatiti da nije toliko ozbiljan grešnik. Da ono što je učinio nije strašno. Naše teme nisu bile svakodnevne političke, društvene stvari. Kad smo razgovarali, najčešće sam ga nastojao odvratiti od ideje o suicidu. Hrabrio sam ga, a on mi je pričao o svom djetinjstvu. S Kristianom bismo i šetali. Na Bilicama imamo dvije šetnice, A i B. Šetnje imamo svakog dana, tri puta po dva sata - kaže nam čovjek koji je s Kristianom dijelio ćeliju. Postavlja se pitanja kako to da nitko od službenih osoba nije reagirao.
- Pokušali smo to u više navrata komunicirati osoblju zatvora. Gledajte, ti čuvari, ti ljudi nisu zločesti. Oni su jednostavno dobili papir, naredbu po kojoj su morali raditi. Dobili su potpis i mišljenje doktora i suca te su se ponašali onako kako im je bilo naređeno. Nisu mogli promijeniti njihovo mišljenje, jedino su mogli pokušati ublažiti situaciju - kaže nam sugovornik i opisuje kako su funkcionirali čuvarski pokušaji zaštite.
- U zatvoru imate britvice, one jednokratne. Znate one, koje možete kupiti za dvije i pol kune. Ako netko želi ozlijediti sebe ili druge, može razbiti te britvice, iz njih izvući žilete i onda njima rezati. Prvi dan, kad je Kristian ušao u sobu, čuvari su nam došli i vrlo korektno rekli: ‘Gospodo, dajte nam sve svoje britvice. Shvatili smo zašto. Ipak, vratili su nam ih nakon 24 sata. Pratili su nas, išli su gledati hoćemo li prihvatiti Kristiana. Kad su vidjeli da smo ga smirili, kad su vidjeli da, dok je s nama, neće ništa napraviti, onda su nam dali natrag britvice.
'Nije se sam tukao'
Što će oni? Netko im je bacio loptu u dvorište i nisu znali što će s njom, na kraju su je samo vraćali - priča nam bivši zatvorenik.
- Jedino što su mogli napraviti, a to smo svi i činili, jest da Kristian bude pod 24-satnom pažnjom. Dok sam ja bio tamo, u ćeliji s njim, njemu se ništa nije dogodilo. Ali oni su ga onda izvlačili. Prebacivali su ga u Zagreb i natrag u Bilice. Tako bolesnom čovjeku stavljati lisice i lance, bacati ga u kombi i onda ga voziti 400 kilometara prema Zagrebu, to nije imalo smisla - ljuti se naš sugovornik.
Dotaknuo se i modrica na Kristianovu tijelu, koje je otkrio njegov otac. Ministar pravosuđa rekao je kako ne zna jesu li modrice nastale udarom o nešto ili štipanjem o željezo prilikom samoozljeđivanja. Naš sugovornik se ne slaže s tim.
- Čuo sam za masnice koje je imao po trbuhu. Te modrice koje je imao nije ih zadao sam sebi. Ne vjerujem u to. Jest, govorio je da se htio ubiti, ali ne vjerujem da se tukao od krevet - kaže zatvorenik.
Inače, Jutarnji list piše da je općinski sudac u Splitu u nepravomoćnoj presudi Vukasovića preimenovao u Davora Smolju.