Idilični prizori slikovitih istarskih brda, priroda koja se budi, i cvrkut ptica u sunčanom danu, a usred svega toga - Korona. Ali ne, nije to ona korona koja nam je posljednjih dana promijenila živote iz temelja, već maleno selu na brdu između Motovuna i Buzeta u kojem živi tek petero ljudi.
- Maknite se, ne prilazite mi blizu, idite ča dalje - upozorava nas uz osmijeh gospođa Marija koja baš mete dvorište i očekuje da budemo na distanci.
Razumljivo, kažemo joj da ne brine, jer i mi se pridržavamo svih mjera, pa tako kreće razgovor na nekoliko sigurnih metara udaljenosti, dok se nadglasavamo s neprekidnim lavežom malog, crnog breka, što je ovdje u Istri riječ za psa.
Marija, jedna od pet stanovnika, u kući živi sama, no u neposrednoj blizini je i kuća njezina sina, tamo ih živi troje. I njima smo kucali na vrata, ali nikoga nije bilo. Na kamapanji su, kaže nam Marija, sade krumpire.
Ne ispuštajući metlu, pokazuje nam kašete pune malih krumpira za sadnju. To su, kaže, oni koje ne treba rezati, idu takvi u zemlju. A i kad smo već došli, zaključuje, mogli smo i pomoći saditi krumpir, jer ionako sve, kaže, radi makina, pa nije teško.
A boji li se one korone koja nam svima prijeti, pitamo je u tom nestvarno lijepom okruženju, koje kao da nema nikakve veze sa svime što trenutačno vlada oko nas. A i da bismo izbjegli moguću sadnju krumpira.
- Ma nemamo se šta bojati, ka ima prić će prić. Ne grem nikamo, kamo ću poć. Dobro je dok imamo za jesti, zato mi na selu stalno delamo - govori nam Marija negodujući što virus ima isto ime kao i selo u koje se udala, i u kojem živi od rane mladosti.
Stara je, kaže, i od nečega mora umrijeti, milom ili silom, a korona virus joj je najmanji problem u usporedbi sa svime što je u životu prošla.
Rođena za vrijeme vladavine Italije, osjetila je što su rat, glad i siromaštvo. Punih šezdeset godina bila je u braku, sada je udovica. Nagovaramo je da nam kaže koliko godina ima, ali šaljive i vrckave naravi, uporno ponavlja da ima stotinu.
Ma sigurno nema, kažemo da ne vjerujemo, jer baš mladoliko izgleda. No ne da se Marija, vidno uživajući u šali koju zbija s nama, pa se svi smijemo u ovim teškim vremenima.
- Bolje se smijat' nego plakat - kaže nam na kraju, dok se spuštamo do susjedne kuće, u kojoj sama živi gospođa Milka.
Tek od Milke doznajemo da Marija ima 79 godina, dok Milka ima 81. I ona nas upozorava da ne prilazimo bliže od nekoliko metara, a za fotografiranje ne želi ni čuti. Živi sama, no u trenutku kada smo je posjetili, oko kuće je bilo živo, poljoprivredni radovi u punom jeku. Milki je taman došao zet, i kopačicom priprema tvrdu zemlju.
- Mi se od pamtivijeka borimo s koronom, a još smo živi - dovikuje nam kroz smijeh Milkin zet, dok se ona okreće prema nama i govori kako ima pravoga zeta, ni za što ga ne bi dala.
Ovih dana u Koronu malo tko dolazi, a Milka misli i da je bolje tako.
- Bojim se i stojim doma, ne grem nikamo, a i noge me bole - govori nam starica, dodajući kako je i bolje da je sama dok sve ovo traje.
Za život imaju, priča nam, muče se i rade jer, kako i sama kaže, "ako ne delaš, nema ničega". A ekipa iz vrta, u kojem Milkin zet prekopava zemlju, dovikuje nam da se spustimo na čašu domaćeg vina.
Priznajemo, na taj gotovo savršen, sunčani dan, okruženi ovim vrijednim i srdačnim ljudima, u iskušenju smo. Ipak, odbijamo, mjere su mjere. Ostavljamo to za neka druga vremena. Da se vratimo u Koronu kada više ne bude korone.