Wolfgang Schäuble, predsjednik Saveznog parlamenta, u intervjuu za Tagesspiel govori o potrazi za pravim omjerom u korona krizi i o tome što će se promijeniti nakon pandemije.
Gospodine Schäuble, u politici vezano uz koronu ima opreznih i oni koji žele popuštanja. U koju biste se grupu vi svrstali?
Ne vjerujem da među odgovornima zapravo postoje ove dvije strogo suprotstavljene frakcije. Zapravo svi mi ne znamo precizno kako će se nastaviti sve vezano uz pandemiju. I znanstvenici su u diskusijama kroz prošle tjedne razvijali i mijenjali svoje mišljenje. Zbog toga ja dijelim mišljenje s većinom – moramo pametno odmjeriti različita gledišta.
Većina virologa i dalje jasno zastupa stroge sigurnosne mjere
Ne smijemo prepusti virolozima da sami odlučuju već moramo odmjeriti i ogromne ekonomske, socijalne, psihološke i sve druge utjecaje korone. Zaustaviti sve na dvije godine imalo bi užasne posljedice.
S pravom kažete da moramo odmjeriti posljedice, ali kancelarka smatra da su neka popuštanja mjera trebala pričekati.
Trebamo ići oprezno korak po korak naprijed i biti spremni učiti. Neki kažu da ako se stanje pogorša, moramo ponovo uvesti mjere. No ponovno uvođenje mjera bi bilo mnogo teže.
Zato što su ljudi razočarani te zato što su izgubili nadu i više ne bi htjeli surađivati?
Filozof Alexis de Tocqueville je u svojem djelu o Demokracija u Americi dobro prepoznao: kritična faza dolazi tada kada malo popustite pritisak. Izlaz će biti mnogo teži nego brz ulazak na početku krize, kada ju još svi bili za brzu i drastičnu akciju. No sada valja dobro odmjeriti izlazak, a to je izuzetno teško. Odgovorni sada moraju napraviti taj podvig. I time se mora pozabaviti Savezni parlament u javnoj debati.
Vas dakle ne brinu „orgije diskusija o otvaranju“?
Ovdje moram stati u zaštitu kancelarke. Izraz „orgije diskusija o otvaranju“ nastao je na internom savjetovanju CDU-a i izašao je u javnost. Ona je mislila drugačije nego neki sada insinuiraju.
To da je Angela Merkel željela ukinuti demokraciju je potpuna besmislica. Ona kaže da prvi korak moramo napraviti jako oprezno. Za to su u pravilu svi, kako virolozi tako i Armin Laschet te Markus Söder. No također ne možemo sada reći da ćemo sve zatvoriti i tako ostaviti. Ovaj proces odmjeravanja mora biti jasan.
Je li pri prirodnoj katastrofi kao što je ovaj virus uopće moguće nešto politički odmjeriti i ne tapkamo li zapravo u mraku?
Virolozi još uvijek ne znaju dovoljno o tome kako se ovaj virus ponaša. Kako se širi, jesu li ljudi nakon što ga prebole imuni... Još ima mnogo otvorenih pitanja. Svi mi ne znamo kakve posljedice ima naše djelovanje, ali politika unatoč tome mora djelovati.
I znanstvenici kažu da oni mogu dati samo stručni savjet, a da politika mora odlučiti. I zapravo ne postoji niti jedna odluka koja bi bila apsolutno ispravna. Postoji samo razumna rasprava o svim aspektima na temelju znanstvenih saznanja i nakon toga se mora odlučiti.
Koji su kriteriji za to?
To treba oprezno opipati. Bolje oprezno jer povratak mjera bi bio katastrofa. Ali kada čujem da se zbog zaštite života sve drugo mora povući tada moram reći ovo. Tako nešto nije u potpunosti ispravno. Ako u našem Ustavu postoji barem jedna apsolutna vrijednost to je ljudsko dostojanstvo. To je nedodirljivo, ali to ne isključuje činjenicu da moramo umrijeti.
Moramo li prihvatiti da ljudi umiru od korone?
Država mora pružiti najbolju moguću zdravstvenu zaštitu. Ali ljudi će i dalje umirati od korone. Sa svim svojim problemima i s obzirom na moju starost ja sam u visokorizičnoj grupi. Ali moj strah je ograničen. Svi jednom umiru. I zapravo smatram da su mlađi izloženi većem riziku nego ja. Moj prirodni kraj je malo bliže nego njihov.
A što ako prihvatimo rizik i napravimo nešto krivo?
Meni se jako sviđaju izjave poput one koju je Jens Spahn prošlog tjedna dao u Vladi. Rekao je svi mi zajedno ćemo još puno naučiti i možda ćemo za nekoliko tjedana zaključiti da smo neke stvari mogli napraviti bolje da smo postupili drugačije. No unatoč tome najgore bi bilo mjesecima se savjetovati i raspravljati, a ništa ne raditi. Ako to napravimo transparentno i jasnije komuniciramo javnosti, onda imamo šansu da građani to i prihvate, ako treba i na duže vrijeme.
Bojite li se da će doći do prelomnice kada će ljudi reći – dosta je bilo?
Što ovo dulje traje, postaje sve teže. Vlada je s pravom rekla da sami ovu borbu ne može dobiti. Svi moraju sudjelovati. No uvijek će biti onih koji ne sudjeluju, nekoliko njih je uvijek potrebno kontrolirati. No nadam se da možemo uspjeti ako će ljudi i dalje osjećati da ih se razumije i shvaćati zašto je sve to potrebno. Možda se rodi i neko novo povjerenje u politiku. Krize su uvijek i prilike.
Nismo li mogli sve unaprijed spriječiti da je Vlada svoj vlastiti plan o pandemiji iz 2012. godine shvatila ozbiljno?
Konkretan odgovor na to je: prema Ustavu je zaštita od katastrofa stvar pojedinih saveznih država. Savez je zadužen za zaštitu civila u ratu. Da ste bili ministar unutarnjih poslova znali biste kakve su nam užasne probleme radile savezne države kada smo samo civilnoj zaštiti htjeli dati nekoliko dodatnih obaveza i ovlaštenja. No pravi odgovor na pitanje je da smo se svi mi zajedno nadali da ovo neće biti tako strašno.
Nije li ta podjela ovlasti upravo sada veliki problem? Svaka savezna država propisuje što joj odgovara.
Do sada su to predsjednici vlada saveznih država i savezne vlada to dobro zajedno kontrolirali. No tu je uvijek i ljudski faktor. Svatko se želi profilirati i svatko je pod pritiskom svojih građana. No i svaka država ima svoje posebnosti. Prva ograničavanja kontakata je uveo gradonačelnik Freiburga. Dan prije toga je Francuska zatvorila sve trgovine i ljudi su iz Francuske krenuli preko Rajne u kupovinu. Kancelarka s pravom nije htjela kontrole granica. Također imam i veliki respekt prema predsjedniku vlade Sjeverne Rajne-Vestfalije, Laschetu, koji nikad nije zatvorio granice prema Nizozemskoj i Belgiji. No kod nas na jugu u konkretnoj situaciji nije preostalo ništa drugo no zatvaranje.
Sve to šarenilo mjera vam ne smeta?
Neki ipak pretjeruju. To da ljudi s registracijom auta iz Berlina imaju problema u pokrajini Mecklenburg-Zapadno Pomorje ili da policija Schleswig-Holsteina tjera bicikliste koji dolaze iz Hamburga. Pa što je to, gdje smo sad to? Konferencija ministara obrazovanja, znanosti i kulture je oduvijek jedan vrlo inovativni dio našeg federativnog sistema.
Tamo sam naučio da su školski praznici svetinja i da ne dolazi u obzir maturu polagati tri mjeseca kasnije. No kod najvažnijih pitanja su rješenja uvijek bila jednoglasna.
I parlament je jednoglasno odobrio ogromna sredstva za pomoć gospodarstvu. No koliko dugo će to biti još moguće?
Nisam ministar financija i neću dijeliti savjete svojem nasljedniku. No trenutno vlada mišljenje da neograničenim državnim sredstvima možemo riješiti svaki problem i da ćemo gospodarstvo nakon toga ponovo pokrenuti paketom stimulacija.
Država ipak ne može pokrivati gospodarstvo na duže vrijeme. Klasične mjere će biti sve manje efikasne što će kriza dulje trajati. Doživjet ćemo strukturalne promjene u gospodarstvu, društvu i politici. Nadam se da ćemo iskoristi priliku da se bolje borimo protiv nekih pretjerivanja.
Na što mislite?
Pandemija još uvijek nije najveći problem već su to klimatske promjene, gubitak životinjskih vrsta, sva šteta koju su ljudi, i to pogotovo Europljani, učinili prirodi svojim pretjeranim djelovanjem. Nadam se da se da nam ovoga puta na pamet neće pasti samo mjere državnih poticaja za uništavanje starih automobila pod uvjetom da se kupi novi. Ako bude tako industriji ćemo na žalost omogućiti da nastavi raditi kako je radila i do sada.
Do sada je Volkswagen bio relevantan za sustav, no odjednom smo otkrili da su to i njegovatelji starijih i bolesnih, medicinske sestre, prodavači, sezonski radnici u poljoprivredi...
I dobro je što je tako. Posljednjih godina je razlika između onih koji dobro zarađuju i onih s malim plaćama postala veća. Zašto bi se to uvijek moralo događati kada raste blagostanje? Zašto to ne bi bilo drugačije? Za potrošača bi cijene mogle porasti, no to bi trebali prihvatiti.
Ne bi li to bio državni intervencionizam?
Ni jedna vlada to ne može propisati inače bi postali Sjeverna Koreja ili diktatura. No moramo razmisliti. Svi smo prije mnogo godina sudjelovali u deregulaciji financijskih tržišta. Tada je stigla financijska kriza i shvatili smo da smo pretjerali. Ne bi bila greška kada bismo korigirali takve stvari.
Sada trebamo također nanovo ugoditi odnos države, gospodarstva i društva. Ja nikako nisam za to da se ukine gospodarski princip tržišnog natjecanja. No uz socijalno gospodarstvo ide i obaveza da u ovakvom slučaju moramo razgovarati o jačim mehanizmima za izjednačavanje i ograničavanje.
Pa čak i ako je u pitanju globalizacija i naša ovisnost o jeftinim lancima nabave?
Vjerojatno smo pretjerali s ovom vrstom globalizacije, i ona nije pravedna. Sezonski poljoprivredni radnici iz Istočne Europe radili su poslove koje mi nismo željeli, i to za plaće koje mi ne bismo nikada prihvatili. Sada oni nas moraju naučiti kako se uopće beru šparoge. Korona kriza nam pokazuje koliko je važno ne gledati samo na sebe. Svi u cijelom svijetu smo toliko povezani da ne možemo bez suradnje.
Možete li prognozirati što će nakon pandemije biti drugačije?
Većina ljudi će pobrinuti da stvori nešto veće zalihe. Gospodarstvo će se malo udaljiti od previše nategnutih uigranih lanaca nabave. No to su sve sporedne stvari. Važnije pitanje je kako ćemo doći do održivijeg života, da citiram Ludwiga Erharda, umjerenijeg života u gospodarstvu i društvu. Kako možemo smanjiti razlike u svijetu da one postanu podnošljive?
Na kraju, što vama trenutno najviše nedostaje?
Meni je neizmjerno lakše nego mnogim sugrađanima. Naravno, držim se svih pravila. Na primjer ručni bicikl vozim u društvu sa samo jednom osobom. Teško je što se ne družimo više s drugim ljudima. Čak i zastupnicima u parlamentu nedostaju sjednice. U dvorani su aktivni kao rijetko do sada, naravno uz propisani razmak. A kod kuće? Moja žena me sada mora stalno trpjeti. Za Uskrs smo napravili video konferenciju sa svom djecom i unučadi. Naravno, to nije zamjena za izravne susrete. Zbog toga sam ja itekako za oprezno popuštanje mjera. No ne takvo popuštanje da situacija izmakne kontroli. Hoće li se tako nešto dogoditi znat ćemo tek ako se dogodi. Zbog toga je oprez i dalje ispravan i važan.