Mirela Helinger (50), profesorica engleskog i ruskog te prevoditeljica iz Zagreba, čvrsto vjeruje da čovjek treba prihvatiti promjene u životu (i one loše) na način da unutra u čovjeku ostane sačuvana ta jezgra koja će spriječiti da zbog tih promjena pokleknemo. Jezgra koja će nam na pomoći da na stvari poput bolesti gledamo kao na nešto prolazno što vodi do pozitivnog ishoda, do ponovnog zdravlja. Ova mladolika žena puna života upravo se toga držala kad je saznala da boluje od raka dojke.
- Nisam paničarila nakon što sam oko Božića 2016. napipala kvržicu, nego sam obavila sve pretrage te ubrzo nakon njih i operaciju. Slijedili su kemoterapija i zračenje. Odmah sam obrijala glavu i gledala na to kao na neku zgodnu promjenu, kao da sam se opet vratila u srednju školu, kad sam nosila kratku kosu – priča Mirela uz smijeh koji je nije napustio ni u bolesti. Baš kao što ona nije napustila ples i vježbanje ni u najtežim trenucima.
Oboje su bili i ostali sastavni dio njezina života pa je i u periodu primanja kemoterapija i zračenja redovito prakticirala jogu i vježbe istezanja koje su je opuštale. Ples je tad bio kratko na čekanju.
- Uvidjela sam da se uz vježbe bolje osjećam, da mi je cirkulacija bolja i da mi toksini iz tijela brže izlaze – priča Mirela, koja se vrlo brzo nakon terapija vratila svojoj najvećoj ljubavi – pole danceu, odnosno plesu na šipki. Bolest je, kaže, iza nje, a iako još čisti toksine iz tijela, intenzivno pleše. Prati tečaj preko interneta svaki drugi dan po sat vremena, vježba na malom podiju koji si je složila kod kuće te u unajmljenoj dvorani snima koreografije, koje potom šalje mentorici na mišljenje. Jednom na tjedan pleše i u grupi.
- Ples je za mene hobi koji mi polako prerasta u glavni životni fokus. On za mene predstavlja životnu energiju – kaže Mirela.
S vremenom čovjek otupi...
A svoj duševni mir i zdravlje nakon dana vukovarskog užasa Violeta Eta Grdić (53), braniteljica Vukovara, umirovljena časnička namjesnica HV-a, pronašla je u slikanju. Bila je jedna od 400 braniteljica herojskoga grada, jedna od malobrojnih koje su ostale do kraja i izašle s puškom u ruci. U vojsci je bila do 1999. godine, kad je otišla u mirovinu. Stjecala je znanja na Vojnom učilištu “Petar Zrinski”, bila sudionik u Bljesku i Oluji, a onda je PTSP postao nepodnošljiv.
- Tko god kaže da ga nije bilo strah, laže. Sve nas je bilo strah, ali s vremenom čovjek otupi. Nema te gumice koja to može izbrisati. Psihijatri su me kljukali tabletama od kojih sam bila kao zombi, a imala sam majku i dijete koje treba izvesti na put. Odlučila sam drugačije početi raditi na sebi. Nabavila sam literaturu koja se odnosi na samopomoć jer sam vidjela da mi ne može nitko drugi pomoći. U svemu tome najbitnije je bilo i to što sam po prirodi optimist, uvijek nasmijana, izvlačim pozitivnu stranu u svemu. Mislim da me je to spasilo i održalo da ne potonem u krizama. Mnogi moji prijatelji to nisu izdržali pa su si oduzeli živote, razboljeli se i svašta. Ponosna sam što sam pobijedila tu bitku - kaže Eta, koja je i ponosna baka dvoje unučadi.
- Na slikanje me je navukla prijateljica Marina Pinjuh iz Otoka, čiji je pokojni suprug bio sa mnom u izviđačkoj satniji. Kad je on poginuo, mi smo se zbližile. Ona je slikarica. Jedan dan sam nacrtala svijeću. Ona je to pogledala i oduševljeno rekla: ‘Vidiš da trebaš crtati, rekla sam ti’. Bila sam u čudu. Uz njezin nagovor sam i počela. Jedno vrijeme slikala sam stalno. Privuklo me je jer mi je odgovaralo, psihički. Dok slikam isključim se od svega. Ne razmišljam o obvezama, ručku, problemima... Ponese te to i odvede u drugi svijet - priča Eta koja je svoje radove i izlagala na raznim izložbama. Slikanje joj je išlo i bolje nego što je mislila. U svemu joj je velika podrška i suprug, kojeg je upoznala nakon rata. On je isto vukovarski branitelj, logoraš, jakog duha kao i ona. On je također umjetnik, ali to radi cijeli život - slika, kipari, kreira...
- Mi ne pričamo o ratu, pričamo o životu, radimo planove, rješavamo probleme... Treba ti takav netko tko će te istodobno i razumjeti i biti ti podrška. Nekad ja dižem njega, a nekad on mene - ispričala je Eta.