Ponedjeljak 6. listopada 2008. godine Hrvatska će zauvijek pamtiti po dva stravična ubojstva. U Zagrebu su tog dana ubijene 17-godišnja učenica Nika Deković te 26-godišnja odvjetnička pripravnica i sudska vještakinja za grafologiju Ivana Hodak.
Od tog tragičnog dana prošlo je punih 14 godina.
- Često sanjam Niku. U tim snovima uvijek idemo jedan prema drugome, želim je zagrliti i svaki put mi samo malo nedostaje da je dodirnem, polako, hrapavim glasom rekao nam je prije tri godine njezin otac Krešo Deković.
Niku je iz pištolja, kojeg mu je policija trebala oduzeti, ubio zaštitar Andrija Jauk (25).
"Postaneš samo sjena, obična ruševina od čovjeka"
Njezin otac prije tri godine rekao nam je kako mu je tog dana život doslovno stao. Otkrio nam je da od Nikine smrti izgubio 50 kilograma. Ima nekoliko dijagnoza, između ostalog, njemu i supruzi dijagnosticiran je PTSP zbog traumatičnog događaja s kojim se ni danas ne mogu nositi. Kako bi koliko toliko normalno funkcionirao dnevno pije 30-ak tableta.
Kobnog jutra nije bio kod kuće, no bila je njegova supruga Lidija, njihov sin Kristijan, kćer Paola i baka Štefanija.
- Poljubila sam je i ispratila u školu. Pohađala je Školu primijenjenih umjetnosti. Otišla je na autobusnu stanicu sačekati tadašnjeg dečka, koji ju je trebao pokupiti autom. Kasnio je jer je bila gužva po gradu. Ranjena uspjela mu se javiti, ali više nije mogla ništa reći. Nazvao me i rekao: 'Nika je upucana'. Odmah smo otrčali gore. Stigli smo prije Hitne i policije. Vidjeli smo je kako leži. Dalje mi je sve u magli, gotovo ničega se ne sjećam. Znam da smo gore bili satima - prisjetila se Lidija najgoreg trenutka za roditelje.
- Kud vozite ubojicu, a moju Niku ste ostavili. Nju spasite! - vikala je baka dok su Jauka na nosilima unosili u vozilo Hitne. Nažalost, za Niku više nije bilo spasa. Izdahnula je dečku na rukama. Jauk je u nju ispalio četiri hica, a potom se upucao u glavu. Preminuo je od ozljeda u bolnici Rebro.
Ubojica je ostavio oproštajno pismo
Nika je Andriju upoznala dok je tijekom ljeta dijelila novine na Kvatriću. Bio je u nju bolesno zaljubljen. Naoružan, već je ranije odlučio kako će si, pred "nesuđenom ljubavi" oduzeti život. Roditeljima i Niki ostavio je oproštajno pismo na kompjutoru.
U danima prije ubojstva, 19. rujna 2008. Andrijina psihijatrica Marina Bolanča s Rebra šalje dopis Odjelu za upravne poslove Pu zagrebačke da Jauku hitno treba oduzeti pištolj i dozvolu za njega koju je dobio tri dana ranije.
Tri dana nakon dopisa, 22. rujna policajci iz postaje Črnomerec na čijem je području živio kreću u potragu za Jaukom. Nisu ga uspjeli naći čak 14 dana, a na poslu u Nami na Kvatriću gdje je radio kao zaštitar, nisu ga ni tražili.
Iako su iz Pu zagrebačke tad najavljivali kako će kazniti propust policajaca nisu to učinili. Na zahtjev roditelja poslali su im pismeno očitovanje u kojemu stoji da su nakon istrage Odjela za zakonitost postupanja utvrdili kako su policajci "poduzeli sve mjere i radnje" kako bi pronašli Jauka te stoga "protiv njih nisu pokrenuli nikakav stegovni postupak".
- Mogli su spriječiti smrt dvoje mladih ljudi, ali nisu reagirali na vrijeme - rekli su iz obitelji prije tri godine.
Zbog toga su o i obitelj 6. listopada 2009., na prvu godišnjicu njezine smrti, na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu pokrenuli sudski postupak.
Sutkinja je 2014. godine naručila psihijatrijsko vještačenje dr. Darka Labure, subspecijalista forenzičke psihijatrije s Ugljana. On u svom zaključku 2017. godine navodi da je "Andrija Jauk bio osoba s poremećenom strukturom osobnosti s elementima impulzivnosti, anksiozno-depresivnim smetnjama".
Kako nije neposredno ugrožavao vlastiti život i zdravlje, smatra da nije bilo razloga za hitno postupanje dr. Bolanča, no ipak je Jauku trebala predložiti hospitalizaciju, najmanje u vremenu od 20. kolovoza nakon što je dva dana ranije sebe zarezivao po podlaktici i potkoljenici. Također u oproštajnom pismu Jauk je napisao: "nakon što sam joj rekao u jednom od sljedećih susreta da mi je prije par dana došla takva napetost, muka i želja da si pucam u glavu, ona se počela brinuti da si ne bi učinio nešto na poslu".
Susret s dr. Bolanča koji je Jauk spomenuo bio je 29. kolovoza ili 3. rujna. Kod psihijatrice je dolazio od 18. srpnja do 19. rujna. Imao je 12 pregleda i seansi. Kad je 3. rujna bio na pregledu, psihijatrica još nije znala da on ima oružje. Da ima dozvolu, rekao joj je tek 19. rujna, na posljednjem pregledu. Tad je poslala dopis policiji da se Jauku treba hitno oduzeti oružje.
- Mene policija ne obavještava jesu li ili nisu postupili po mojim dopisima, ali obično postupe već sljedeći dan - svjedočila je psihijatrica.
Tragedija se mogla spriječiti
Jaukova majka Zdenka na sudu je kazala da njezin sin nije imao značajniju emocionalnu vezu. Nije primjećivala da je zbog toga nesretan jer se puno bavio kompjuterom i internetom.
- Nikada nije pokazivao interes za vatreno oružje. Nisam znala da je išao psihijatru u Krizni centar na Rebru. O tome nam nije ništa govorio, sve sam saznala iz oproštajnog pisma. Nisam poznavala Niku Deković. Mislim da je u srpnju 2008. moj sin privatno nabavio pištolj. To oružje sam vidjela u stanu. Moj suprug je porijeklom iz Gorskog kotara. To je šumsko područje nastanjeno divljim životinjama i poželjno je imati vatreno oružje. Zato su suprug i sin zaključili da im treba oružje prije odlaska tamo - ispričala je na sudu.
- Andriju je policija kod kuće tražila 21. ili 22. rujna. Rekla sam da je uzeo godišnji i da nije kod kuće. Ne sjećam se da su dolazili drugi puta. Jako me iznenadilo ponašanje sina, to od njega nisam mogla očekivati. Nitko nas nije obavijestio iz bolnice niti su policajci rekli zašto ga traže - tvrdila je njegova majka.
Policajci su pak ispričali da nisu nikoga zatekli na adresi.
Svjedok Damir K. rekao je da misli da je dvaput pokušao uručiti poziv Andriji Jauku.
- Oba puta smo naišli na zaključana vrata dvorišne ograde. Čuo se lavež pasa i nismo preskakali ogradu jer nije bilo ništa žurno. Trebali smo mu uručiti poziv da se javi u Petrinjsku, ali nismo znali zbog čega. Nismo ostavljali obavijest u sandučiću jer se poziv mora uručiti osobno - pričao je policajac.
Prisjetio se i kako nisu pokušali razgovarati sa susjedima jer je prva kuća s jedne strane udaljena 200 metara, a s druge je bila novosagrađena stambena zgrada.
Tamo 2019., deset godina nakon tužbe i 11 od ubojstva obitelj je dobila prvu prvostupanjsku presudu. Sutkinja je zaključila da je za Nikinu smrt odgovorna Republika Hrvatska, odnosno policajci jer nisu na vrijeme oduzeli pištolj Jauku iako su imali dva tjedna i trebali su postupati žurno. S druge strane, smatra da je psihijatrica učinila sve da upozori na promjene Jaukova psihičkog stanja zbog čega je odbila odštetni zahtjev u odnosu na bolnicu. Za duševne boli država će Nikinim roditeljima morati platiti odštetu u iznosu od 225.000 kuna, sestri, bratu i baki, koja stanuje na istoj adresi i s Nikom je bila jako bliska, 75.000 kuna, a morat će pokriti i materijalne troškove pogreba te sudskog postupka. Na presudu stranke imaju pravo žalbe.
'Bila sam slomljena nakon smrti Ivane'
Istog tog kobnog 6. listopada život se zauvijek promijenio i obitelji Ivane Hodak.
- Ivana je uvijek sa mnom. Kad radim, odmaram se, uživam i kad sam tužna. Svaki dan počinjem tako da joj kažem: ‘Bok, srećice, krećemo u novi dan!’ Navečer, prije spavanja, uvijek poljubim njezinu slikicu i kažem: ‘Ljubavi moja, još je jedan dan prošao, još sam ti jedan dan bliže. Laku noć i nek’ te čuvaju anđeli’, rekla nam je prije dvije godine Ljerka Mintas Hodak.
- Dan kad sam je zauvijek izgubila najgori je i najteži dan mog života. A počeo je sasvim normalno. Išla sam uplatiti kumstva za djecu iz Afrike. Baš kad sam se vratila kući, to se desilo. Bila sam toliko šokirana da se prvo vrijeme uopće nisam mogla priviknuti na činjenicu da joj se to dogodilo, da je više nema. Ali kad sam je mrtvu držala na rukama, kao da mi se ukazala slika Majke Božje kako ispod križa na rukama drži Isusa. Prošaptala sam joj: ‘Majko, evo predajem ti je, nadam se da ćeš je ti nadalje čuvati umjesto mene’ - prisjetila se 2020. Ljerka.
Dugo je tugovala. Dugo joj je bilo teško naviknuti se na činjenicu da je više nema i da mora živjeti bez nje. Bez one koja joj je bila sve. Koju je voljela više od života i za koju je bila spremna dati život.
'Ivana je bila empatična, staložena, marljiva....'
- Kad sam prve dane dolazila na njezin grob, stalno su letjeli avioni. Imala sam dojam da mi se tako javlja. I svakodnevno, kad leti bilo koji aviončić, pošaljem joj jedan poljubac. Oni koji me ne znaju čudno me gledaju. Prije sam objašnjavala, ali sad više nikome ništa ne objašnjavam. To je naša mala komunikacija. A i tijekom dana vrlo često je se sjetim i pomolim za nju - ispričala je Ljerka.
- Dok je Ivana bila živa, ovu sobu smo pregradili knaufom i odvojili od moje sobe. Šest godina nakon njezina ubojstva osjećala sam kao da mi kaže: ‘Pa daj, mama, to je bez veze. Što ne koristiš tu sobu? Bedasto je da zjapi prazna’. Otvorila sam je, počela koristiti, jer na taj način imam osjećaj da soba u kojoj je ona bila živi. Ima tu jako puno njezinih stvari koje nisam micala. Ulazila sam u njezinu sobu i odmah nakon tragedije. Zašto ne bih? Tu unutra bile su njezine stvari, njezin život, dio mog života s njom. Bilo mi je teško i drago gledati slike koje je ona slikala, čitati neke njezine bilješke s faksa, dnevnik... To me sve s njom povezivalo - otvoreno priča.
Zaklada za pomoć drugima
- Danas mi je mnogo manje strašno proći tim stubištem nego onda. Ali svaki put kad sam na stubištu pazim ide li netko za mnom i tko. Nevjerojatno kako čovjeku te neke stvari ostanu kao uvjetni refleks. Taj koji je uhićen vjerojatno ju je ubio, ali bitno je tko je njezino ubojstvo naručio. To je bilo klasično ubojstvo stila eliminacije. Nikad se to nije saznalo niti će se ikad saznati. Nisam inzistirala na traženju pravog naručitelja tog ubojstva jer mislim da to ne bi ništa promijenilo. Bio to ovaj ili onaj, Ivane nema. A taj tko je to naručio ionako će jednog dana odgovarati na vječnom sudu. Neka njezino ubojstvo nosi na vlastitoj savjesti - zaključila je Ljerka.
- Željeli smo da iz cijelog tog zla proizađe nešto dobro i što bi joj bilo drago. Već smo odškolovali 50-ak djece koja su završila četverogodišnji studij - rekla nam je prije dvije godine-