Bilo je ljetno doba, kraj kolovoza, 1993. godina, kad je Nikola Jelčić, tad 59-godišnjak, sjedio s nekoliko susjeda ispred lokalne trgovine u Vinkovcima. Kao i uvijek, popili bi po pivo-dva, prokomentirali dnevno-političke događaje i pred kraj dana se razišli kućama.
POGLEDAJTE VIDEO:
I tog petka u 21 sat trgovac je izašao iz prodavaonice i rekao: “Ajmo Nikola, dosta je rada za danas, idem kući, ajde i ti”. Pozdravili su se i svaki je krenuo na svoju stranu, prema kući.
Vida Jelčić, Nikolina supruga, pogledala je na sat. Pokazivao je 21.30, a suprug još nije došao kući. Obično nije ostajao tako dugo. Izašla je na ogradu i gledala niz ulicu. Znala je da je pred trgovinom, ali već je trebao doći.
Sinovi ga tražili po naselju
Čekala je trenutak-dva i, kako ga nije vidjela, polako se zaputila prema svega 500-tinjak metara udaljene prodavaonice.
- Dođem do trgovine, a ona zatvorena. Nema nigdje nikoga. Vratim se ulicom nazad do kuće. Ni u ulici nije bilo nikoga. Dođem kući, nema ga. Odmah sam to rekla sinovima koji su u nastojanju da ga pronađu prošli cijelo naselje. No ništa. Nadali smo se da će doći tijekom noći. Sutradan ujutro smo se dali u ozbiljniju potragu po cijelom naselju. Sve smo pretražili, pitali ljude jesu li ga vidjeli, obišli sve napuštene kuće. Baš nikakav trag nismo našli. Odlučila sam pozvati policiju, no oni su rekli da pričekamo da prođe vikend pa smo tek u ponedjeljak otišli prijaviti nestanak - priča Nikolina supruga, Vinkovčanka Vida Jelčić (74). Policija im nikad ništa nije javila o njegovu nestanku niti imaju saznanja jesu li ga uopće tražili.
- Puno sam razmišljala kamo je mogao otići. Ili ulicama prema gradu ili do kraja naše ulice pa prema vojsci i njihovim položajima. Da je krenuo prema gradu, netko bi ga vidio, pojavio bi se. Zapravo, nije imao razloga ići prema gradu. Sve ove godine strahujem da nije možda otišao u taj okupirani dio, prošao nekako neopaženo pored naše vojske i Unprofora, koji su tad tu stalno stajali i čuvali crtu razgraničenja - nagađa Vida. Naime, njihova kuća se nalazi na rubnom dijelu grada, prema Ceriću i Nuštru. U vrijeme rata kraj njihova dvorišta i vrta bila je crta razdvajanja, prva linija. Cijelo vrijeme rata supružnici Jelčić i njihova dva sina bili su u Vinkovcima. Sve do 29. 11. 1991., kada je većina stanovnika Vinkovaca ipak otišla iz grada na sigurno.
Čekao je punu mirovinu
- Suprug je cijeli radni vijek proveo radeći kao kondukter na željeznici. Ja sam bila službenica na Zavodu za mirovinsko i socijalno osiguranje. Imali smo radnu obvezu tijekom rata pa smo morali ići na posao i pod granatama. Kad je pao Vukovar, odlučili smo otići i mi jer smo bili jedini u ulici koji su ostali kod kuće. Otišli smo kod mojega brata u Zagreb, ali smo se vratili već nakon nekoliko mjeseci. U siječnju smo opet počeli raditi jer su i Nikolu pozvali na posao. Uvjete za mirovinu stekao je 1993. godine, no mjesecima smo čekali jer su mu rekli da će mu nadokupiti nekoliko mjeseci staža da bude puna mirovina, da ne mora više raditi. Za to vrijeme je primao samo 600 kuna. Sin nam je bio na fakultetu, drugi u vojsci, dragovoljac, trebalo nam je novca, a nismo ga imali. Nikola je zbog toga bio jako nezadovoljan - prisjeća se tih godina i mjeseci Vida. Bila je sretna što joj je sin Dinko, hrvatski branitelj, živ izašao iz pakla Vukovara i drugih ratišta na kojima je bio. Sasvim slučajno je izašao iz Bogdanovaca baš na dan kad je palo selo. S Fićom punim kanistera došao je ujutro kući. Htio ih je u Vinkovcima napuniti gorivom i odvesti nazad dečkima u Bogdanovce. Nakon 13 sati krenuo je prema selu, no odjeknula je vijest da su Bogdanovci i Marinci pali te da se u njih više ne može. Prošao je sve, od Borova naselja, Mitnice, Bogdanovaca i Nuštra. Nasreću, izašao je i ostao živ.
- Nikola je bio jako ponosan na sina i na to što je branio Vukovar. Često se time hvalio, a u tim bi ga trenucima ponio patriotizam. Palo mi je na pamet da ga možda netko nije zbog toga zamrzio, učinio mu nešto nažao, ali nemam sumnje ni na koga. Nikad nismo imali problema ni s kim - pokušava Vida dokučiti i odmrsiti suprugov nestanak.
Danima je čekala da se vrati i pojavi na vratima. I tako joj je u iščekivanju prošlo 25 godina.
- Kad nekome ispričam tu priču, svima je nepojmljivo da netko može samo tako netragom nestati. Pričalo se u početku da ga je možda netko udario autom pa strpao u prtljažnik i odvezao, ali to su bila samo nagađanja. Posebno sam se uznemirila kad sam tri tjedna nakon njegova nestanka otišla u Osijek kod jedne vidovnjakinje koju su mi preporučile žene koje su također tražile svoje nestale. Dala sam joj Nikolinu sliku te mi rekla da su ga ljudi u uniformi prisilno utrpali u kombi i odvezli negdje preko granice. Više od toga mi nije znala reći. To mi je dalo nadu da ga možda ipak možemo pronaći, ali bez rezultata. Nakon toga više nikad nisam išla kod vidovnjaka - kaže Vida koja bi dala sve na svijetu da sazna bilo što o suprugovu misterioznom nestanku.