Sinov prvi korak, prvi zub, prvi odlazak u vrtić, škola, pričest, krizma, blagdani, situacije kad nas dvoje sjedimo sami za stolom, a tatina stolica i dalje je prazna.
POGLEDAJTE VIDEO:
Sve sam to proplakala u samoći jer sve užasno boli. Kad je u osmom razredu moj sin Marko (26) imao krizmu, došli smo kući, zagrlili se i plakali, a on je samo rekao: ‘Da je barem moj tata tu’, prisjeća se bezbroj tužnih situacija u životu Anica Jakopiček (52) iz Vinkovaca. Bez nevjenčanog supruga Gorana Stojanovića, hrabrog branitelja Cerića, ostala je kad je bila trudna dva i pol mjeseca.
Goran i ona zajedno su odrasli, išli u isti razred, bili najbolji prijatelji. Iz prijateljstva se rodila ljubav i počeli su zajedno živjeti. Kad mu je Anica rekla da je trudna, Goran je skakao od sreće. Poželio je uzeti bubnjeve, hodati po selu te svima vikati da će on i Anica dobiti dijete.
- Govorio mi je da će se, ako bude curica, zvati Dijana te da ja izaberem muško ime ako bude sin. Rekla sam da će se sin zvati Marko, jer mi se to ime oduvijek sviđalo. I Goran se složio. Planirali smo kupiti kuću, slagali smo se jako lijepo, bili smo iste naravi, radili smo zajedno na istom poslu. Planirali smo i vjenčanje, ali se dogodilo to što se dogodilo. Goran se već krajem 1990. prijavio u obranu, tad su se pojavile barikade u Ceriću. Meni je to bilo strašno. Letjeli su avioni, pucalo se. On je rekao: ‘Anice, ako počne rat, ja idem u rat’. ‘A što ćemo ja i moj Marko’ zavapila sam. Rekao je da on ne želi da se njegovo dijete njega srami te da hoće osigurati mene i dijete ako ga ne bude. ‘Meni to u životu ništa ne znači, bitan mi je tvoj život, da zajedno odgajamo to dijete’, rekla sam mu, ali je bio neumoljiv. Bio je jako potresen kad je u Borovu Selu nastradao njegov najbolji prijatelj Zdenko Perica - prisjeća se svih tužnih događaja iz rata samohrana majka Anica, koja je sve ove godine, odgajajući sina, u njega usađivala živu uspomenu na oca kojeg nije nikad upoznao.
Dok je mogla biti u selu, trudna Anica se skrivala u podrumu roditeljske kuće. Goran ju je obilazio i svaki put joj govorio da pazi na dijete.
- Kad je došao 28. 9. 1991., rekao mi je da moram izaći iz sela. Nisam željela, htjela sam ostati s njim, ali on je rekao da spasim sebe i dijete, da ne mora brinuti gdje su. Tražila sam ga da odemo zajedno, ali on nije htio ni čuti. Skinuo je svoj debeli lančić koji je nosio oko vrata i dao mi ga. Kao da je znao. Taj lančić danas nosi naš sin. Taj lančić je cijelu trudnoću i sve dok moj Marko nije odrastao bio meni oko vrata. Zadnje što sam mu rekla bilo je: ‘Čuvaj se i vrati mi se živ’ - kaže Anica.
U Mađarskoj je izdržala tek desetak dana, a uznemirile su je vijesti da je Cerić pao i da je selo obasuto granatama. Njezinu Goranu svaki trag gubi se nakon pada Cerića 2. listopada 1991. Šest mjeseci kasnije, 27. ožujka 1992., rodila je sina Marka. Bila je sretna i tužna jer ga je htjela pokazati Goranu. No njega nije bilo.
- Kao podstanari smo živjeli u Vinkovcima. Došla sam iz rodilišta, a svuda se pucalo. Jako sam se bojala za Marka i ni sekunde ga nisam ostavljala samog. Iako sam nastojala biti hrabra, često puta me je uhvatila takva tuga da više nisam htjela živjeti. Onda opet pogledam u dijete i bude mi jasno da mu moram biti i otac i majka, da moram živjeti za njega. On mi je bio i ostao sve na svijetu, sve. Mi se nikad nismo razdvajali - priča nježno mama Anica.
Marko cijeli život živi bez oca kojeg nikad nije upoznao, ali s osjećajem da ga zapravo dobro poznaje.
- Znao je da tražimo tatu. Uvijek se raspitivao jesam li nešto saznala ili čula. Volio je o njemu pričati i slušati. Često je u igri zamišljao da razgovara s njim. Kad god bi kod nas došli Goranovi prijatelji, oni su mu pričali kakav je bio tata, da je volio pse, motocikle, djecu... Upijao je sve. Njegovi svi dječji crteži su bili njegov tata s puškom, tenkovi, rat... Puno je crtao i pisao. Sve što je osjećao volio je izraziti na papiru. Čim je naučio pisati, napisao je svojem tati pismo. Imam ga i danas. Potresno je. Bio je mali dječak kad je rekao: ‘Kad bi moj tata sad došao, ja bih njega jako zagrlio i bio bih najsretniji na svijetu’ - kroz suze priča Anica dodajući kako i ona često osjeća prisutnost supruga u svojem životu.
Sanja ga, osjeća njegov parfem. Svako jutro kad se probudi pogleda njegovu sliku na zidu i zamoli ga da čuva njihova sina.
- Sin i ja bili bismo najsretniji na svijetu kad bismo znali gdje je makar i jedna Goranova kost pa da imamo gdje zapaliti svijeću - otkrila je ova tužna žena, koja ga i dalje nastavlja tražiti.
S 12 godina napisao pismo tati
Sad s 12 godina pišem ovo pismo da si ublažim bol u srcu. Tata je uzeo pušku i otišao braniti svoju domovinu. U sebi sam se molio stotinu puta, tugu držao u sebi i govorio: Kad će se vratiti moj tata, napisao je Marko.