Na ruci mi je senzor koji pokazuje koliki mi je šećer, a na nozi imam vodootpornu pumpicu s inzulinom. Postoji aplikacija na mobitelu s kojom je povezana pa si preko mobitela dajem inzulin. Još mi se nije dogodilo da nestane baterije. Inzulin si dajem prije svakog obroka. Ako nisam sigurna koliko, pitam mamu i tatu i uvijek im kažem koliko bih si dala, uglavnom navikla sam, priča nam hrabra, simpatična i vrlo otvorena djevojčica Nika Beroš (11) iz Zagreba. Pokušava nam dočarati svoja mala pomagala koji su sastavni dio njezina života zbog dijabetesa. Tata Miroslav kaže nam da je bolest otkrila njezina majka zahvaljujući jednom dječjem rođendanu.

- Supruga je razgovarala s majkom Nikine najbolje prijateljice dok su još bile u vrtiću. Slušajući simptome koje je imala malena, počela je povezivati da je to primijetila i kod Nike. Odveli smo je na pregled i imala je šećer 25. Puno smo s njom razgovarali i razgovaramo. Pitala je zašto se to baš njoj događa i slično, no od početka je surađivala, sama se htjela piknuti. Kao roditelji djeteta s dijabetesom svaki dan nekoliko puta donosite odluku koliko si lijeka treba dati i zbog čega. A kad je takvo dijete aktivni sportaš još je i teže procjenjivati jer im šećer naglo raste zbog adrenalina, stresa, uzbuđenja - priča nam tata. Nika pak ne krije da voli jesti sve što i druga djeca iako ne bi smjela.

- Teško mi je nekad kad gledam druge kako jedu čips, kekse i ostale slatkiše, a meni je visok šećer i ne smijem. No mama i tata su mi rekli da mogu probati sve i da povremeno mogu prekršiti, ali ne puno. Čisto da ne budem željna - kaže nam Nika, koja je tek krenula na natjecanja u gimnastici.

- Od njih 45 bila sam šesta - ponosno nam opisuje rezultate nedavnog natjecanja.

Dodaje kako od trećeg razreda ide sama na izlete.

- Uz mene je uvijek moja najbolja prijateljica koja isto ima dijabetes. Čuvamo se međusobno i znamo da smo tu jedna za drugu ako nekoj dođe slabo - zaključila je Nika.