I na kraju, uz neprestano inzistiranje na činjenici kako je Hrvatska nakon više od tisuću godina postala nezavisna država, i to trenutkom prekida svih veza s Jugoslavijom, hrvatske vlasti su odlučile gotovo beznačajnim proglasiti datum kad se sve spomenuto dogodilo. Tako je 8. listopada proglašen spomendanom pod nazivom Dan Hrvatskog sabora, čime je jedan od najvažnijih trenutaka u hrvatskoj povijesti izjednačen s događajima koji također imaju svoje spomendane poput Dana osnivanja Narodne zaštite (15. ožujka), Dana pogibije Zrinskog i Frankopana (30. travnja) ili onog kontroverznog “blajburškog” Dana spomena na hrvatske žrtve u borbi za slobodu i nezavisnost (15. 5.).

Zanimljivo je objašnjenje zašto 8. listopada obilježavamo Dan Hrvatskog sabora. Kako kažu zakonodavci, zato što je tog dana 1991. “Sabor Republike Hrvatske jednoglasno donio Odluku o raskidu državno-pravnih veza Republike Hrvatske na temelju kojih je zajedno s ostalim republikama i pokrajinama tvorila dosadašnju SFRJ, što je zapravo značilo provedbu Odluke od 25. lipnja 1991. godine”.

Samo da podsjetim kako je došlo do događaja čiju obljetnicu ovih dana (ne) obilježavamo. Nakon što su se na referendumu održanom 19. svibnja 1991. građani većinski odlučili da Hrvatska krene u proces razdruživanja s Jugoslavijom, Sabor je 25. lipnja donio ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske. Međutim, na inzistiranje Europske zajednice, ali i SAD-a, ta odluka je stavljena “na čekanje”. U sljedeća tri mjeseca predstavnici jugoslavenskih republika trebali su naći rješenje za mirni razlaz ili neki novi oblik ponovnog okupljanja. Kako je rat na teritoriju Hrvatske iz dana u dan sve više eskalirao, da bi 7. listopada avioni JNA raketirali Zagreb i ured predsjednika Republike, hrvatske vlasti su odlučile prekinuti čekanje i sutradan provesti u djelo odluku od 25. lipnja.

A da se sad vratim na neke nejasnoće koje proizlaze iz objašnjenja spomendana pod imenom Dan Hrvatskog sabora. Iz gore citirane konstatacije da smo tog dana (8. 10. 1991.) raskinuli sve veze, proizlazi da smo do tog dana bili u vezi (sa SFRJ i ostalim jugoslavenskim republikama). Pa ipak, iz nekog razloga ta činjenica nije dovoljna da bi se 8. listopada obilježavao kao državni blagdan pod imenom Dan neovisnosti.

Kao što mi nije jasno zašto tog datuma ne slavimo postizanje državne neovisnosti, još manje mi je jasno zašto je spomenuti događaj proglašen Danom sabora. Jer prvi višestranački hrvatski parlament u koji su narodni poslanici ušli na temelju općeg prava glasa konstituiran je 30. svibnja 1990. godine. Međutim, iz “nekog” razloga taj je datum proglašen Danom državnosti. A Hrvatska toga dana niti je postala država - jer je svoju državnost imala i po ustavima iz perioda socijalizma niti je postala neovisna - jer je upravo do 8. listopada 1991. ostala sastavnim dijelom socijalističke Jugoslavije. Ovo drugo ne misle jugokomunjare ili mrzitelji svega hrvatskog, nego je tako odlučila saborska većina na čelu s HDZ-om donošenjem (božićnog) ustava 22. prosinca 1990. godine. A u njemu u čl. 140. piše:

“Republika Hrvatska ostaje u sastavu SFRJ do novog sporazuma jugoslavenskih republika ili dok Sabor Republike Hrvatske ne odluči drugačije”.

Ako pogledate datume jasno vam je da je ustav donesen sedam mjeseci nakon “dana državnosti”.

Na kraju, naravno da izbor datuma za neki blagdan može biti proizvoljan. Čak se ni ne mora temeljiti na povijesnim činjenicama. Uostalom, niti se Isus Krist rodio 25. prosinca niti datum njegove smrti i uskrsnuća može svake godine padati u različitu nedjelju. Tako i datumi najvažnijih blagdana u Hrvatskoj mogu biti proizvoljno određeni. Ali je loše kad su samovoljno nametnuti. A ovdje je upravo to slučaj. I naravno da mi je jasno zašto je logika koja proizlazi iz povijesnih činjenica i kronologije događaja u ovom slučaju potpuno nebitna. Jer po onoj da povijest pišu pobjednici, hadezeovci su odlučili svoju pobjedu na (prvim) izborima proglasiti trenutkom kad je Hrvatska postala država. A, nažalost, poistovjećivanje njihove stranke s našom državom traje već tri desetljeća. Brojnih, često tragičnih posljedica tog poistovjećivanja ili bolje rečeno privatiziranja svjedoci smo svakodnevno.