Djeca s poteškoćama u razvoju, odnosno djeca s potrebom tzv. prilagođenog obrazovanja kao da predstavljaju stalni kamen spoticanja za obrazovni sustav. Najnoviji problem s posebnim razrednim odjeljenjima iznio je na površinu cijeli niz pitanja: Ako se djeci u spomenutim razredima već odobreni pomoćnici u nastavi, kako se može donijeti odluka da ostaju bez njih i da će se za sve njih brinuti tek jedan do dva? Znači li to da se štedi na pomoćnicima, sad kad su dobili normalne ugovore i satnicu? Ako je u više pravilnika propisano da takvi razredi mogu imati maksimalno petero učenika, zašto u većini takvih razreda ima i po troje-četvero djece više? Zašto se školama ne osiguraju sredstva za uređenje prostorija za te razrede, a ne da nas svako toliko šokiraju fotografije ofucanih, skučenih prostora koji su očito bili špajze prije nego što su preimenovani u učionice za djecu s poteškoćama? Zašto se sve prepušta osnivačima, lokalnoj razini, kad je očito da na toj razini često nema mogućnosti, a još češće ni sluha da se ispuni zakonska obaveza prema djeci s poteškoćama?