Davor Filipović,  novi ministar gospodarstva, jednom je prilikom priznao kako je tijekom svog boravka u Sjedinjenim Državama dvadeset minuta stajao na semaforu jer nije znao kako se pali zeleno svjetlo.

"Nigdje nije bilo žive duše dok se nije pojavio jedan čovjek i pritisnuo na semaforu ono što mi danas imamo i upalilo se zeleno svjetlo", kazao je Filipović. "Međutim, 2002. godine nije bilo takvih semafora kod nas, a ja sam se striktno držao pravila".

Naime, rekli su mu da će izgubiti stipendiju ako bude kršio pravila. Pa je tako zaglavio na semaforu. I vjerojatno bi i danas tamo stajao da mu neki čovjek nije stisnuo gumb za zeleno. I promijenio tijek povijesti.

To je nova ministarska uzdanica Andreja Plenkovića.

Ne samo osoba koja nije znala prijeći cestu, već osoba koja se time javno hvalila. 

Čeka "zeleno"

No, makar smo dobili ministra koji ništa neće raditi na svoju ruku, već će čekati da mu netko upali "zeleno svjetlo". Što je ohrabrujuće: možda neće završiti u zatvoru.

I tako, svaka rekonstrukcija Vlade teška je i u najboljim okolnostima, a Plenkovićeva je najgora. Zbog najgorih okolnosti.

U rekonstrukciju premijer ide zbog DORH-ovih istraga i kompromitirajućih transkripata i svjedočenja, uslijed afera i političkih, medijskih i pravosudnih pritisaka. Ne ide zato što hoće, nego zato što mora. Mora mijenjati one koje ne želi mijenjati, umjesto onih koje bi eventualno htio.

I ne može u Vladu instalirati one koje bi želio, već one koji su mu dostupni. 

Bazen presušio

Kadrovski bazen HDZ-a je presušio, odnosno nosi sa sobom rizik novih afera i skandala. Rekonstrukcija nosi mali milijun kombinacija, kompromisa i ustupaka stranačkim frakcijama ili koalicijskim partnerima.

Kvalitetne nestranačke akvizicije bježe od ove vlade glavom bez obzira, jer tko bi se pri zdravoj pameti upuštao u odnose s Vladom koja grca u korupciji. Pa onda dobijete Ivana Paladinu. Ili nekoga po stranačkoj liniji, poput Anje Šimpraga.

Jer, koliko god Plenković pazio na to da pored sebe u Vladi ne dobije ministra ambicioznijeg, kvalitetnijeg i pametnijeg od njega - a on na to očito jako pazi -  nekoga tko bi ga mogao ugroziti u stranci ili poniziti u javnosti, mora se također suočiti sa činjenicom da se ambiciozni, kvalitetni i pametni ne žele vezati uz ovog premijera, ovu stranku, ovu koaliciju i ovaj HDZ.

Tko bi, pobogu, danas htio ući u Vladu?

Probijati se kroz to političko blato i izaći okaljan na kraju mandata?

Potrošena Vlada

I zato današnja saslušanja pred saborskim odborima, kao i ono nedavno s Ivanom Paladinom, ne služe ničemu, osim rutinskom podsjećanju koliko je ova Vlada trula, potrošena i uzaludna, te koliko rekonstrukcija nema smisla.

Nije bitno ni tko iz Vlade odlazi, ni tko u Vladu dolazi.

Jer ove Vlade više ne bi smjelo biti.

A ta Vlada postoji samo kako bi osigurala politički opstanak Andreja Plenkovića.

Ljudska prava i ustaše

Pa tako Anja Šimpraga postaje potpredsjednica Vlade za ljudska prava dva tjedna nakon što je ta Vlada u Split poslala izaslanika koji je izjavio da "bez NDH ne bi bilo ni moderne Hrvatske". Ulazi u Vladu s premijerom koji je praktički legalizirao ZDS i koji ne želi donijeti zakon kojim bi se ustaštvo strože sankcioniralo. O korupciji da se i ne govori.

A Davor Filipović je napokon dočekao da mu Plenković pritisne "zeleno svjetlo" za lansiranje političke karijere. Ili za njezino eutanaziranje.

Grijači fotelja

I pored svega toga, Plenković jučer poruči kako je spreman Borisa Miloševića i Josipa Aladrovića "vratiti u Vladu ako se pokaže da nisu krivi". Zar onda danas na saborskim odborima predstavlja tek privremene grijače fotelja?

I ako je tako, hoće li početi vraćati najurene ministre iz prvog mandata?

Plenković danas krpa rupe, pokriva ih kamuflažnim rješenjima poput Anje Šimpraga pred kojom će ljevica povući ručnu u kritikama ili nudi svog omiljenog Filipovića da se javnost malo njime zabavlja.

Poanta je da Vlada drži vodu. Do nove rekonstrukcije.